Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije, Sep 15, 1928, page 151

Logis en plein air

Sinoć, na povratku iz hrama, zaustavilo me neko malo stvorenie n prliavim dronicima, S čudnim, nenaravnim glasom, Dromuklim od mrzle kiše, i povuklo za rukav drhteći pod tankom korom osušena blata. |

_ Bio sam iznenaden, dirnut do dna duše. Zar nikad ne Će DIcstati iad da mrcvari Hboga čeda, prepuštena milosti nepozoda u poznom lietu?

Miesec se sakrio za nagrnulim oblacima, Da se činilo, da ie iz zemlie nikao mališan — osvemik, da kazni mevaliala bića za nanesene sramote onima u iarku osakaćenika....

Nisam se ioš ni okrenuo, a sa strane razlijegnuo se zvuk nečijeg bola i preplašio vrapce na čađavim bosanskim krovovima:

»Osvrni sienu na sina tame, putniče u siaiu dana, Il podai nešto —

Ne bio tako,

Ne imo ovih groznih rana. .-.«

— Ko tamo tuži” — Otac, — nečuino zagrcnuo mali. — Slijiep ie: tane mu M

' ratu ispraznilo oči... Odnekud banuo večernji dašak i streso lišće na obližnjim lipama. . Nešto me i grudima steglo, opomenulo na učinjene grijehe. — Bože, oprosti — sumniu... Nastalu tišinu narušio ie očaian vrisak nemoćna čovieka:

»Ti ne znaš, kako gorko je lunjat Bez draga krova i drage riieči, Za cio život ulicu prašnu

Zar ne ču prileči...P«

— Ti nemaš maike, siroče moje? — Umrla ie davno... — Na, drži, — metnuh mu lu ruku nekoliko dinara, sve Što sam imao u džepu, i zamaknem za zeradom na uglu ulice. Vietar pirnmuo iače, a invalidov glas pustio zadnji ostatak snage: »O rađe, maiko, ne vidieh svijeta Ni lice Tvoje na krilu Sreće! U snovu neba O: Ne bih ia isko mrvicu hljeba ...«

Jahica E. Kaideronh.

151