Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

Što međuto možemo, to je ograničenje naših kulturnih, socijalnopolitičkih + higijenskih investicija na najmanju mjeru, a sve u korist nove kolonizacije ı 1migraclje.

Od 1 aprila 1921 do 30 juna 1930 primio je Keren hajesod svega 4.1924.960 funti, a od te je svote tek 32% otišlo za zemljoradničku kolonizaciju. 39% utrošeno je za škole (uključivši Univerzitet), Javne radove ı sanitet, dakle u izdatke koje Je dobrim dijelom imala da snosi vlada, a koje smo mi u suvišnoj brizi za kulturne nacionalne tekovine preuzeli na sebe. Da smo od ovih 39% utrošili 20% više za kolonizatorne investicije, bili bismo u kolonijama naselili mjesto 30.000 duša barem 45.000. Jer smo preuzeli mnoge zadaće suverene države, ne dobivši za uzvrat baš nikakvih suverenih prava, postalo je za palestinsku vladu sistemom da za naše potrebe ne snosi mnikakvyih troškova mi investicija. Hadasa će osnivati ı uzdržavati bolnice, Keren će kajemet isušivati močvare, navodnjavati tlo ı uništavati malariju, židovski će pak radnik sam jzdržavati čitavu sanitarnu službu, to je sistem kome smo mi barem toliko krivi koliko palestinska uprava. Mi plaćamo svoje poreze. Ti su porezi raspisani da se pokriju vladini izdaci. Izdržavajući paralelno iste ustanove koje ima vlada, ili bi barem to trebala da ima i za nas. mi plaćamo svoje poreze dvostruko, a da nas tome izravno nije niko silio.

Treba nam dakle revizija naše finansijske politike u tome smislu da u buduće sva materijalna sredstva trošimo u kolonizatorno-produktivne svrhe, ti. za čistu kolonizaciju.

Za prošlih 10 godina kolonizirali smo prosječno 10.000 duša godišnje, tako da Je danas odnos Židova prema Arapima 1:3,72. Prije 10 godina (1990) taj je odnos bio 1:8,2. Prirodni je porast pučanstva danas u Židova i Arapa isti i jednak 2,47% na godinu. (Arapi imadu pored većeg nataliteta veći mortalitet, a Židovi obrnuto, pa je porast isti). Uspije li nam da u nastajnih 20 godina, uzevši u obzir sve poteškoće, koloniziramo isto kao ı u 10) prošlih, biće 1950 u Palestini 530.000 Židova uz 1,075.000 Arapa, dakle međusobni odnos 1:2. Kad bi nam pak uspjelo da osobitim finansijskim naporima 1 revizijom svoje finansijske politike dovedemo u zemlju godišnje 15.000 duša, za 20 bi godina u Palestini bilo 650.000 Židova prema 1,100.000 Arapa.

To nije fantazija. Uz trijeznu pretpostavku da ćemo koracati istim tempom kao ı do sada, nas može za 20 godina u Palestni da bude pola kao Arapa. Uzmemo li pak mjesto količine u obzir i našu vrijednost, to ona i pored kulturnog napretka Arapa znači da ćemo u zemlji politički ı ekonomski preuzeti voćstvo. Pesimizam u našemu radu nije, dakle, na mjestu. Nije vrijeme protiv nas. Ono radi s nama, ako ı mi radimo.

Kakva će za 20 ili 50 godina da bude slika našeg života u Palestini? Ovo pitanje ne treba barem sada suviše da nas zaokuplja. Nazvali mi nastajnu tvorevinu naše narodne ı državne budućnosti samo domajom, požeijeli je i čistom židovskom državom, dali joj putem političkog kompromisa

Šo