Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

Garibaldi. On je u cionizmu vidio nenadani katastrofalni čin oslobođenja: »geula« za nj nije bila, možda, postepeno otkupljivanje dunama po dunama Svete Zemlje, ona mu je bila energično vraćanje u posjed snagom prava. Za njegov je žestoki temperament vrijeme bilo beznačajno, prema Palestini se odnosio kao da su ga odanle tek juče prognali, kao da su Židovi tek maločas izgubili svoju državnu samostalnost; u svojoj Je fantaziji lutao provalijama židovskih gora, borio se za oslobođenje domovine. Bio je osvetljiv, i to je razlog zašto je bio prožet urotničkim planovima. Naime: mi drugi, rastavljeni od onih vremena periodom prognanstva od 2000 godina, provodimo tihu, sktcomnu propagandu, mi, tako reći, učimo iz historijskoga sjećanja, jačamo svoje historijsko pamćenje i povezujemo se, malo po malo, sa starom domajom u kojoj upoznajemo 1 spoznajemo obrise korak po korak. On osjeća sve to živim, neposrednim, kao da se sve tek juče desilo. Sto, dakle, može još da bude zajedničko između njega ı nas? Što bi mogla njesova osvetnička duša da shvati od naših mirotvornih organizacija” Činilomu se da naša promišljenost, naš parlamentarizam upravo zateže ı usporuje uspjeh naše stvari. Samo ako dublje prodremo u njegovu osebujnu osvctničku dušu, razumjećemo zašto su mu bili na ponos ı diku njegovih sedam pretplatnika. Za stranku je to smiješan broj, ali za tajnu četu buntovnika, za urotničku četu, za vođu bundžija — posve dovoljno.

I tako ga vidimo — tragičnog anarhista — gdje se vuče bazelskim ulicama bez ikakvoga razumijevanja za sve što se oko njega zbiva. U očima kompaktne većine, kongresnih posjetnika ı delegata, on je tek čudak, original, interesantan i smušen anarhist. Na nj ukazuju prstom, skupljaju se i gledaju ga znatiželjno kao nekoga koji je pješke obišao zemlju ili guta noževe. On opet vidi u vođama kongresa ı običnim delegatima izdajnike. O, ko bi sve te ljude doveo na put istine ı razjasnio im njihove zablude! I pri tom Marko Baruh nema ni pristupa u dvoranu drugoga kongresa, jer nema mandata ni punomoći. On čeka konac sjednice, zadržava publiku na izlazu i vatreno govori. Slušaju ga doduše — ta kako bi se moglo drukčije — ali u potaji mu se smiju i kimaju glavom. Herzlu, umjetniku koji je volio lijepe stvari, bio je Marko Baruh drag ı mio kao sjajni nakit Orijenta. On bi bio mogao o Baruhu da napiše jedan od svojih odličnih fejtona, ali kao politički vođ, tvorac mirotvorne organizacije, nije mogao da se pokaže s ovim čovjekom koji Je svakim svojim pogledom ugrožavao red ı disciplinu. Uvijek su ljudi imali dojam da će sada, u tom času nešto uništiti, slomit: — bio Je kao bomba koja putuje, kao personificirana revolucija. Njegov je govor vrijeđao, Jer je ujao poput vruće pustinjske oluje, govor, koji je raspaljivao njega sama ı uspaljivao slušaoce. Zato su ga se instinktivno bojali kao kakvoga duhovnog palikuće. Njegov dnevnik, pisan za vrijeme njegova dobrovoljnog učešća u grčko-turskom ratu a štampan u talijanskoj reviji »II Vessilio Israelitico«, na različitim mjestima prekidaju francuski stihovi. Njegova duša ne nalazi više dosta zamaha u mirnoj prozi, nego traži oduška u rastrganim, burnim ritmima. Ti su stihovi posvećenr

139