Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

koju je sam sazvao, govorio je dugo ı zaneseno; nikako nije govorio kao govornik u parlamentu; govorio Je entuzijastički, žarko, naglo poput vira; njegove histeričke eksklamacije ı njegova prekomjerna strast nisu odgovarale zapadnoevropskom ukusu. Kritikovao je onda (još prije Herzla) uobičajene metcde propagande ı zq/dgjevao (sektaš uvijek zahtijeva!) obnovu Bilupokreta. Berlinski su krugovi, pored svega dužnog priznanja idcalizmu Bilupokreta, bili razočarani njegovim nastupom, jer je Marko Baruh posve zaboravio da govori pred mladim akademičarima a ne pred kompanijom Garibaldijevih vojnika u crvenim košuljama. Jasno je da se niko nije s njime složio, ali slušali su ga bez daha ı napeto — jer tako im još nije niko povorio. Učinio je golem dojam. Čovjek grandioznih projekata (uvijek je imao »projekte«, nikada konkretne prijedloge kakve ima pravi konspirator!), bio je u isti mah naivan poput djeteta ı nikako nije htio da shvati da se ne može ozbiljno da shvati »organ« s ukupno sedam pretplatnika — a baš je toliko. bilo pretplaćeno na njegov alžirski časopis.

Bio Je pun vatre, zdravlja ı ljepote u prvo vrijeme svoje djelatnosti. Koji su ga znali, umiju mnogo da pričaju o toj ljepoti. Promatram li točno njegovu sliku, frapira me kontrast između njegova intimnoga, vedroga, da. veseljem obasjanoga smiješka, ı oštro otsječenoga, ecnergičnog sektaškog podbratka koji nas sjeća Savonarole. On je u isti mah dijete koje nc sluti nikakvih pogibli, koje se još smješka dok ga drže nad ponorom — ı kao kremen čvrsti muž, bezobziran, osvetljiv ı brz poput munje u svojim odlukama. Najčudesnije su svakako njegove oči, onaj prodorni, plamni izraz njegovih očiju koje kao da govore: »Ti ćeš biti moj učenik, slijedi me!« U tim je očima profetstvo, pustinja, ali ı urotništvo. No smiješak je dokaz bespomoćnog djeteta koje treba pomoći. Zadubim li se u taj smiješak, dođe mi kao da bih mu htio reći: »Dragi Baruh, u koje daljine stremiš, ne prčlazi li to tvoje snage? Promisli dobro!«

Maločas sam spomenuo urotništvo u izrazu njegova lica. Bez toga se, uopće, ne može shvatiti nijedan događaj u životu ı sudbini Marka Baruha. Ko to ne uzme u obzir, on će u njegovu životu vidjeti tek niz začudnih al, vanjskih činjenica kao, primjera radi, njegov »govor na stepenicama« Dposlije drugoga kongresa, ili njegovo besmisleno, samotno lutanje svima zemljama svijeta, njegove žestoke ispade kad se nametao ljudima svojim ispovijedima, kad je od njih izmamljivao novaca, pio apsint ı čeznuo, ili kad je trpio zbog čežnje ı splina kao divljak koga prognaše iz njegove sunčane domaje na ledeni sjever.

II

Marko Baruh bio je od prirode bundžija. buntovnik, a u isti mah stjesonoša cionizma. Da je bilo na njegovu, on bi vodio kakvu hordu. sličnu »makedonstvujuščima«. Njegovi su ljubimci bili golemi partizani: Bar Kohba.

138