JUS standardizacija
početak reformizma na ovom polju? Nisu li čvrsti (i priznati) kadrovi najbolje jamstvo da će se ta sanacijska djelatnost učvrstiti i ograditi od „,uglednijih” i bolie plaćenih radnih mjesta? Nema li načina za stimuliranje novih radnika koji se nesebično opredjeljuju za tu intuitivnu funkciju? Da li netko prati njihov rad, podstiče njihov
efekat i određuje im konkretne smjernice? Zašto se oni
moraju sami razvijati? Koliko takvih kadrova još postoji u našoj privredi i koliko je njih odustalo, jer su im zadaci izgledali nejasni i neperspektivni?
POSTOJEĆI IZVORI
Koja znanja zadovoljavaju kod standardizera—početnika da on ne luta i opipava standardizaciju kao apstrakciju? Sami su standardi očigledno dovoljno jasni iako pisani u najsažetijem stilu, ali je neodređena standardizacija kao aktivnost. Nije čudo, jer o tome nema ni jedne škole, ni jednog priručnika, ni jedne dizertacije — s nekoliko iznimaka u inozemstvu. i
Svjetska organizacija ISO u Ženevi napominje da ima svega pet prihvatljivih knjiga na tu temu, ali od njih nije ni jedna dovoljno cjelovita da bi se mogla smatrati zadovoljavajućim priručnikom, već mogu poslužiti suplementarno.*) +
Fragmentarno se piše o standardizaciji u pojedinim svescima ili u primjedpDama upletenim u povremene diskusije o standardima kao dokumentima. Takvim člancima obiluje za sada samo bilten ,,Standardizacija“ Saveznog zavoda za standardizaciju. Ostali su rastreseni po raznim časopisima i revijama. Iznimku čini jedina i (u tom pogledu ipak nepotpuna) knjižica koja se pojavila svojevremeno u neponovljenom izdanju.**)
— Školstvo uključuje tu građu rascjepkano u pojedine predmete u kojima se mogu plasirati samo standardi, ali ne i standardizacija: alati, strojni elementi, tehničko crtanje, tolerancije itd. | to je dakle promašaj, jer se smatra da je našim školskim programom „,Standar-
*)
— Vidi literaturu: Vermam L.C.: Standardization: a new discipline, Archorn books, Hamden (USA), 1973
— Sanders, T.R.B.: The aims and principles of standardization, ISO, Geneva, 1972.
— Frontard, R.: La normalisation, La documentation Francaise, Paris, 1969.
— Afnor: La normalisation dans l“entreprise, AFNOR, Paris, 1967.
— Ollner, J.: The company and Standardization, SIS, Stockholm, 1974.
*x*}) M. Milanez, JUS standardi i njihova primjena, Školska knji-
ga, Zagreb, 1966.
dizacija” dovoljno obuhvaćena. Stoji obratna činjenica: tome se uopće ne teži, već se unapređenje standardizacije smatra samo intenzivnije snabdijevanje sve većim brojem standarda.
— Seminari predstavljaju jedini direktni, usmeni i diskutabilni oblik instruktaža, ali se oni organiziraju sasvim amorfno — sad u nekoj željezari (samo o čelicima), sad u nekoj školi, rijetko (ili nikad) u Privrednoj komori (!), ali zato na otmjenim mjestima, u hotelima i dvoranama, bez ikakve mogućnosti demonstracije da se ne bi ometalo (!) proizvodnju! | datumi se ne razvrstavaju po nekom redu i programu već prema željama predavača ili organizatora. Takvi su seminari ograničeni na dan, dva da bi se „,izgubilo“ što manje vremena! Postoji međutim uvjerenje da ni inozemni kursevi nisu mnogo kerisniji, jer su naši ljudi većinom nedorasli praćenju tamošnjih izlaganja (ne upliću se u diskusiju) i jer se tamo obrađuje materijal izvan našeg dohvata.
Na što se dakle može osloniti jedan nadobudan standar-
dizer, pogotovo početnik? Ako obiđe nekoliko takvih se-
minara — smatra se već specijalistom!
POTREBNE REFORME
U nedostatku instruktivne građe skupljene u jedan ciklus, izlazi kao najkonkretnije, da se sastavi priručnik što jasnijeg stila, što kompletnijeg sadržaja i što stimulativnijeg smjera, realan i napredan, u dovoljno konciznom i komercijalnom obujmu. Stariji bi stručnjaci trebali diskutirati o pojedinim tezama tako da upute svoje mišljenje, s izborom teza, SZS-u u Beograd, koji bi ih okupio, proučio i eventualno raspisao natječaj za najbolju verZiju. Nakon izdavanja priručnika moglo bi se pristupiti planskom obučavanju kandidata za standardizaciju širom zemlje, u pažljivo odabranim konstaninim razmacima, s određenim redoslijedom teza obrađenih u tom priručniku i u pedagoški odmjerenim dozama. Tada bi seminari uključivali i sve potrebne demonstracije.
Stručno školstvo trebalo bi prihvatiti standardizaciju kao obavezan predmet, raščlaniti ga na metodske jedinice i odrediti građu za vježbe. Materijal bi se podijelio na niži i viši strupanj te specijalizaciju. . SZS bi zbog stimulacije analizirao mogućnosti, zajedno s privrednim komorama u zemlji i razradio sistem pohvaljivanja, odlikovanja i nagrađivanja za istaknute uspjehe tehničkog i.komercijalnog karaktera, prema dostignućima na području standardizacije i tipizacije.
OKVIRNE SUGESTIJE Prvu fazu takvog udžbenika predstavljao bi dakle jedan
prijelazni priručnik o osnovama standardizacije i tipizaci-
255
NI M a O LU AML U JI U a a a O a O -_____— - __ ________ — -—— _—
Standardizacija 1983./br. 9—10