Književne novine

·

isprazni. Festival u Puli stao je najsnažniji forum 1 'kojxm će dosad prilično bezbri-

14.

mir RO TIVALSKO jedin"M stvo mjesta i vreij mena omogućilo nam je u pulskoj Areni, u tom istarskom Divić-gradu, u amtičkoj, dakle, građevini sa slavenskom legendom, da jasnije nego ikad sagledamo zagonetno odvijanje naših filmskih napora. Stojimo li mi to, evo već deset godina, na istom mjestu, krećemo li se i kako se krećemo, obmanjujemo li same sebe da mapredujemo? Kad bi nam sve o filmu bilo tako jasno kao što je to uvijek u, Ninu”, naprimyer, jasno Dragoslavu Adamoviću . (da ne kažem — Dušku Pešiću u beogradskom „Našem vesniku“, kome je stvar sa. filmom jasnija nego i samom D. Adamoviću!) — onda bismo rekli samo :„stojimo, jasno zar ne“, ili: „idemo naprijed, prema tome... stvar je jasna!“. Ali, nažalost, stvar sa kretanjem našeg filma počela je, na svu sreću, stajati tako da je o njemu nemoguće bilo šta reći bez razmišljanja. Jednogodišnji bilans, napravljen u Areni, ispunio nas je optimizmom dubljim od nepromišlje-

nog, površnog novinarskog nazdravičarstva. Daleko još od konačnog cilja, veseli

nas put koji je udaren u nekim najboljim, najpozitivnijim sirmljenjima naseg 1ıgBranog, više nego konačno Ostvareni rezultati raduju nas iskreno učinjeni napori, stvarna naprezanja, koja će kao iskreni, stvarni napori ostati u našoj kinematografiji i onda kad momentana, prazna „uspjela ostvarenja“ budu izgledala neozbiljna, kao ženska moda u nijemom filmu iz vremena čarlstona. |

susre} sukoba

ČINI mi se da je tu suština značaja

wl ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli: naočigled dvanaest hiljada gledalaca, osam dana za redom, razvijao se Uu arocnl dvajanja umjetničkog u filmu od neumjetničkog, proces približavanja umjetnosti masama, proces izoštravanja kriterija. Bilo je dosta da prođe svega šest mjeseci od proslave Desetogodđišnjice naše kinematografije pa da se vidi kako, vremenom, „Tri priče“ i „Djevojka i hrast“ dobivaju na Žni u tom pogledu „polagati

proces raZ-.

račune i naši „producenti“. I neće se dobro provesti ako na Festivalu budu nastupali sa „Dva zma grožđa“ („UFUS“), ili sa nastavno-reklamnim filmovima, jer dokumentarnih u cijeloj jednoj svojoj godišnjoj proizvodnji nisu imali („Avala“)! Pa ako od strane organizatora Pestivala („Vjesnik u srijedu“ i grad Pula) bude jasno sagledan i čvrsto čuvan upravo takav karakter priredbe u Areni, onda njihova smotra jugoslovenskih film skih djela neće nikad izgubiti od svoje zanimljivosti i mladosti, jer je, zbog ambivalentnog karaktera filma (te umjetnosti-industrije), borba za najplemenitiju društvenu funk-

ciju filma — jedan stalan, „dugoročan proces. Danas, sa — istina — ma-

lom distancom · prema mjemu, možemo mirno reći da je već ovogodišnji filmski festival u Puli protekao u fom duhu. Samo jedan „momenat, koji će jasnije potvrditi prethodnu, apodiktički kazamnmu, rečenicu: pulska filmska manifestacija nije prošla u znaku prevlasti administracije nad umjetnošću, kao što je to bilo na proslavi Desetogodišnjice našeg filma u Beogradu, početkom godine. Uz zauzimanje mjesta koje joj pripada, administracija je bila svedena na pravu mjeru i osam festivalskih dana proteklo je u intenzivnim „mrazgovorima filmskih stvaralaca. Ne znam ni za jedan kongres filmskih radnika na kome bi došlo do tako plodne, svakodnevne, neposredne i iskrene izmjene mišŠljenja, kao što se to događalo u Puli ove godine. A Uz to još — preko sto hiljada gledalaca u Areni živo i temperamentno, a naše novine sa pojačanim intenzitetom pratili su punu nedelju dana jednogodišnju proizvodnju naše kinematografije. I ako je išta u našem filmu jasno, onda je bar to: da je ovakva, godišnja, smotra našeg filmskog stvaranja potrebna, da bi je trebalo svakako održati i da će se svak, ko voli domaći film, vrlo brzo sprijateljiti sa malim, zabačenim primorskim gradićem, ako u njegovoj Areni (jednoj od najočuvanijih i šestoj po Vveličini na svijetu), bude svake godine razapeto platno najmlađe umjetnosti,

Bilo je, u početku, skepse i nepovjerenja: ne sprema Ji Odmah bi se javila dispro-

'Mira Sarđoč u filmu France Kosmača „Kopaj pod brezom“

svojoj svježini, dok (u jednom dijelu kritike paneginički dočekani) .„Kšalon dr. M.“ i „Njih dvojica“, naprimjer, venu već kroz pola godine svoga praznog, swtripovskog, bitisa nja. I mada ne još sasvim čisto, taj proces dobio je svoj vidljivi odraz i u nagradama Pestivala·

_A dobro je što se to dogodilo i važno je to istaći, jer samo nesumnjivo, oštro i strasno odvajanje kiča od umjetnosti, i toplo, srdačno ipozdravljanje umjetnika „može da bude prava protuteža itekako jakom stimuliranju komercij aliziranja filma, serijskog njegovog sterilizovanja i stihijske težnje da se šablonski popred se u Puli jedan tipično „filmski“, megalomanski i neskroman festival, koji želi da oponaša sve ono što je najma– nje pozitivno na velikim međunarodnim filmskim “manifestaoijama (Venecija, Kan). Možda takva skepsa ostoji još uvijek kod onih koji nisu bili ove godine u Puli. Ali Arena i atmosfera koja je oko nje vladala od 9—18 jula u vjenila je svakog onog ko se tamo malazio da je odnos naših snaga i pretenzija organizatora bio dobro odmjeren i da ovakva skromma manifestacija ima punu vrijednost. Ne bi valjalo kad bi se javili pokušaji iznevjeravanja te skromnosti, kad bi se festival proširio i na inostranu konkurencije, sa mpretenzijama da mpostane internacionalan.

Vicko Ras

porcija, koja se u jednom malom detalju i na sporednom kolosjeku dogodila i ove godine: nagrađu zvaničnog žirija za režijski rad u jugoslovensko-norveškom “7oprođukcionom filmu „Krvavi put“ dobio je Radoš Novaković, pa je Kore Bergstrem (prvi na „Špici“ filma) proglašen na taj način pokojnikom, mađa smo i prije „Krvavog pu “ imali prilike da vidimo jedam njegov film, kvalitetniji od OVOB. što se ne bi moglo reći za prethodna djela njegovog koreditelja-laureata. e.

sukob susrela

mijjti AO ŠTO je već po{ znato, zvanični žiri | wih} Filmskog festivala u Puli velike nagrade „Arena” dao je: Františeku Čapu za režiju filma „Trenuci odluke”, Slaviku Janevskom za scenario filma „Vučja noć“, Franu Vodopivcu za snimanje filma „Djevojka i hrast”, Stanetu Severu za ulogu doktora u filmu „Trenuci odluke“, Anti Babaji „za dokumentarni film” „Jedan u Rijeci” i Tamari Marković za ulogu Smilje u filmu „Djevojka i hrast”; zlatne medalje: Bojanu Adamiču za muziku u filmu „Njih dvojica”, Radošu Novakoviću za režijski rad u filmu norveškojugoslovenske „koprodukcije „Krvavi put”, i diplome: Stanetu Potokaru za ulogu Tomšiča (skeledžije) u filmu „Trenuci odluke“, Otu Denešu i Nenadu Jovičiću za filmsku reportažu iz Burme „Otvorena srca”.

Žiri kritike, rukovodeći se

principom da #Festival ne smije samo da #žBikonstati·ra postignuti nivo wdosa-

dašnjih filmskih djela, nego i da treba davati poticaja i podrške onim tendencijama u našoj filmskoj umjetnosti koje su idejno-estetski najzrelije, tj. koje otvaraju perspektivu razvitka jugoslovenske nacionalne kinematografije, podijelio je — uz obrazloženja slijedeće nagrade: za režiju igranog filma „Na talasima Mu-

|B" BTIRI- PRT | „malih”,

(|i| kratkometražnih, doku-

hnuui mentarnih filmova i isto toliko autora privuklo je, ove godine, na sebe pažnju gledalaca dviju smotri našeg filma: pulske i sarajevske, na kojima je ukupno prikazano triđeset i šest ostvarenja tog žanra. To su u prvom ređu, reportaža Ante Babaje „Jeđan dan u Rijeci”, a zatim dokumentarni filmovi „WU sjenci magije” (režija Krsto Škanata) i „Priča_o jezeru” (Gojko Šipovac, Edo Bogdanić). naistaknutiji...

TO JE đobila sva tri moguća priznanja (na-

mw} gradu zvaničnog žirija i žirija kritike u Puli, nagrađu za za tekst žirija „Kineminog” festivala dokumentarnog filma u Sarajevu), reportaža „Jedan dan u Rijeci” Ante Babaje treba u prvom ređu da zahvali đahu svježine koji iz nje struji, nađahnutosti

život jednog našeg grada, njegova atmosfera i njegovi ljuđi, uhvaće.ni su reporterski lepršavim jezikom, đovoljno dubokim da prikaže najkarakterističnije i dovoljno površnim đa ne pređe u studiju. Ne samo po stihovima Draga Žervea, koji se vješto isprepliću sa tekstom (dosad najbolje plasirani stihovi u našem filmu!), već i po cijeloj njenoj koncepciji — tu reportažu prožima duh regionalne čakavske lirike. Sve te none, nonići i briškule — sve je to čisti Žerve, ali u „fjaki” ranog poslijepodneva kao da ima i minijaturnog „Podna” Pere Ljubića. Ležernost kazivanja, elastičnost đuHa, međiteranski temperamenat i općejugoslovenski smisao za hu-

našem filmu — prodrli su nekako, na mala vrata, preko ove reportaže i na naše filmsko platno. 1 nije čudno što se to đogodilo u jednom „malom” filmu koji je, da tako kažem, „pravljen na čakavskom”! Od Matoševih kajkavskih stihova i Krležinog Kerempuha, preko Galovića, Prpića, Pavića 1 Gorana pa do Žervea, Balote i Ljubića onaj imbroskunkačski, pajdaški, težački, ribarski, huncutski, mu-' zuvirački humor najviše je dolazio do izražaja u neprevodivoj, regionalnoj, antikoprodđukcionoj lirici, Debitirajući, Ante Babaja je to osjetio, a znao je đa to i filmski izrazi, zajedno sa svojim saradnikom na scenariju i tekstu, Dragom Žerveom. Ima, istina, tu i tamo i malih neukusnosti (ono sa „faulom” i ono sa „koprođukcijom”), ali to štrči kao štamparska grješka. Bitno je, međutim, da je rediteljski, iđući na nekoliko Kkolosjeka paralelno, Babaja

znao da ih sve slije u jednu opću

sliku grada, punu atmosfere i živih likova, To je jedan od onih nešablonskih, nađahnuto pravljenih filmova, koji — kao i Škana-

sa kojom je pravljena. Savremeni

mor — tako dugo nepristupačni

por

_—---:—— 4ErZ ·

re” („Tri priče”) Igoru Pretnaru, jer je ostvario film po jednoj „jedinstvenoj, dosljedno sprovedenoj umjetničkoj koncepciji, sa #osjećanjem za pooetičnosbh ambijenta i likova; za scenario ijgranog filma Mirku Božiću („Djevojka i hrast”), jer je uprkos dramaturškim nedostacima — literarno najdublje i poetski najsuptilnije obradio jednu originalnu temu u kojoj su došli do izražaja psihologija i karakter našeg čovjeka; za glumu u igranom filmu „Trenuci odluke” Stanetu Potokaru, jer je komplicirani lik Skeledžije umjetnički doživio, tumačeći ga sredstvima koja najviše odgovaraju filmskoj glu-

|)

TI

Svahog danažt0-19 hiljada gledalaca zauzimalo je ova sedišta u arehi

mi; za kameru u igranom filmu „Djevojka i hrast” Frani Vodopivcu, jer je svojoj temi našao stilski najadekvatniji filmsko-likovni izraz; za muziku u igranom filmu „Kopaj pod brezom!” („Tri priče”) Blažu Amniču, koji je dao nešablonsku, sadržajnu, dramaturški funkcionalnu i prije svega duboko nacionalnu, originalnu filmsku kompoziciju; za scenografiju u igranom filmu Vladimiru Tadeju („Jubilej gEospodina Ikla”),, jer je ostvario filmsku scenografiju, koja je pogodna za stvaranje takve atmosfere i razvijanje takvih, situacija kakve očekujemo u jednoj budućoj jugoslovenskoj groteski i satiri; za dokumen-

tarni film „Priča o jezeru” snimatelju Eduardu Bogdaniću i reditelju Gojku Šipovcu, koji su — uprkos indiferentnosti domaćih filmskih preduzeća prema sistematskom radu na snimanju i prikupljanju aktuelnog, historijski značajnog dokumentarnog filmskog materijala — svojim ličnim zalaganjem uspjeli đa u različitim fazama kamerom proprate preobražaj svoje zemlje, i — za filmsku reportažu „Jedan dan u Rijeci” reditelju Anti Babaji i piscima scenarija Dragu Žerveu i Anti Babaji, koji su sa smislom za zapažanje bitnih detalja ostvarili živ i pun duha presjek savremenog života u jednom našemu gradu.

UKA SIM

Radeći potpuno odvojeno i čuvajući jedan pred drugim konspirativno svoje diskusije i svoje odluke, oba žirija donijeia su odluke, koje — mada različite — afirmiraju, ipak, najpozitivnije tendencije u našoj filmskoj umjetnosti, A alko se razlikuju baš u nekim kategorijama u kojima bi, na prvi pogled, dobitnik mogao da izgleda najneosporniji (režija: Prantišek Čap) — onda uzroke treba tražiti u neizbježnim protivurječjima sadašnje faze naše kinematografije.

Nijedan naš reditelj nema onu zanatsku rutinu koju je u svom. dugogodišnjem radu na filmu u Čehoslovačkoj stekao PFrrantišek Čap. Ta mu je rutina

da Čuprončabnnag. drlpra

tin ,,U sjenci magije” — presijeca sve teoretske dogme o dopustivosti i neđopustivosti inscenacije i „glume” u đokumentarni žanr. Otkrovenje ovogodišnje dvostruke smotre dokumentarnog filma je i reditelj armijskog poduzeća „Zastava”, poručnik Krsto Škanata, sa svojim ostvarenjem pod naslovom „,U sjenci magije”. To Je film koji, svojim najboljim osobinama, „prevazilazi vanredno djelo o enđemijskom sifilisu u Homolju „Lanac je pokidan” (Štrbac —Draškoci). Ne bez mjere drastičnim kadrovima, ovaj 1 prosvjetno koristan film zahvata veoma delikatne i za vizuelno prikazivanje nezahvalne motive primitivizma, zaostalosti, sujeverja i hadriljekarstva. Napravljen. sugestivno, on je neujednačen: manje su uspjele komponente sa „pozitivnim“ likovima — vojnikom i učiteljicom —d od talentovano snimljene vračare „u akciji”. Ovaj film je još jedan naš, domaći, dokaz više da u dokumentarnom „inscenacije” i „rokonstrukcije” mogu da se uspješno primijene samo ako se „Eglumci” upotrebljavaju bez pretenzija đa se gledalac identificira s njima i da proživljava njihova psihološka stanja, ako se ne pređe u područje fikcije. To, izgleda, nikako ne shvataju neki naši reditelji i pisci scenarija dokumentarnog filma (Jovan Živanović, Vlatko Vlatković, Bogdan Jovanović, Kosovalić i drugi), pa je tim značajniji uspjeh Krste Škanate, koji je — iđući stalno oštricom brijača — dobrim dijelom u svom filmu uspio đa nađe pravu mjeru i napravi sugestivno djelo u kom ima i ponešto đuha avangardističkih filmova. Na sarajevskom, „„Kineminom” festivalu, Krsto Škanata dobio je, potpuno opravđano, za režiju OVOB filma prvu, najveću nagrađu. Interesantno je, međutim, — za ilustraciju neodgovornosti i ignorantske prepotentnosti jednog dijela naše ıfilmske kritike — napomenuti da je specijalni dopisnik beograđskog „Našeg vesnika” Duško Pešić (?), šaljući svome listu izveštaj iz Sarajeva prije proglašenja nagrada,

· „sahranio” ovaj film jednom je-

dinom rečenicom kao „potpuni rediteljski i scenariski promašaj”! išući o filmu, o kome pojma nemaju, takvi naši „kritičari” iskorištavaju tiraže svojih listova da bi, prepotentno i „autoritativno”, širili svoje vlastito — neznanje. „Priča o jezeru”, djelo reditelja Gojka Šipovca i snimatelja TRduarda „mBogđanića pretstavlja, vjerovatno, jeđinstven slučaj u našoj dokumentarnoj proizvodnji: u svim fazama njegovog razvoja, u tom filmu prikazano je nastajanje Jablaničkog Jezera, dokumen-

tarno snimljenim materijalom. Za naše prilike to je podvig — i zato su obje nagrađe (Sarajevo, žiri

kritike u Puli) potpuno opravda-.

ne. Ali ni kođ jednog filma, u Obrazloženjima uz nagradu, nije bilo toliko ograđivanja, kao kođ ovog. A evo zašto: velika tema, o kojoj postoji dokumentarno snimljeni materijal, dala nam je film napravljen mlako, bez strasti, bez nerva, bez izvlačenja potencijalne tenzije velike drame, pa i bez pune atmosfere. Ima u njemu nešto od tuge pogleda za ostavljenim za-

vičajem, ima 1 pokušaja nabijanja ·

scena dramatičnošću zbivanja (sukob sa hodžom) — ali sve je to blijedo prema potencijalnim mogućnostima materijala, koji već postoji u ovom filmu. A što. je najvažnije (i najgore!), Zbog Dpomanjkanja „strastveno ispričane koncepcije „Priča o jezeru” djeluje pomalo sumorno: skoro nam je više žao što je svijet iseljen, nego što nam je drago da je izgrađena hidrocentrala! Da je bilo jasnije i dublje koncepcije, više inspiracije, Vještije, dinamičnije montaže (i boljeg teksta) — dobili bismo film Koji bi se spominjao kao „Brčko—Banovići", „“unolovci“, „Prešern“, „Njegoš“, „Mrtvi grad“, „Lanac je pokiđan”, „Splavari na Drini“, „Avnoj“, „U srcu Kosmeta“, „U sjenci magije“ i „Jedan dan u Rijeci“... Ovako će nam, nažalost, „Priča o jezeru“ ostati u sjećanju kao jedna propuštena mogućnost.

i pokušaj uopćavanja

|} D OSTALIH interesani-

(ij | nih novina ovogodišnjih

Muji smotri kratkometražnih žanrova treba spomenuti dva slovenačka propagandna skeča: „Omladini sport i fiskulturu!“ i „Budi oprezan!“ (Sarajevo). Prvi film, u kome igraju Stane Potokar i Mila „Kačičeva, režirao je Jože Bevc, a drugi je — pod režijskim vodstvom D. Prebila — ostvarila grupa mlađih filmskih radnika. Pravljeni po porudžbini, sa mnoga, ritma i đuha (naročito prvi!) — ovi skečevi pretstavljaju ugodno osvježenje u propagandno-reklamnom žanru. Fabule njihove, sa kroki likovima, portretima kao junacima, mogu i piscima scenarija, i ređiteljima, i glumcima da posluže kao dobar „kondicioni trening“ za igrane filmove, tim više što se i sami ovakvi propagandni skečevi ugodno gleđaju. „Ukroćeni gromovi“, reklamni film Nikše PFulgozija o tvornici „Rađe Končar”, odlikuju se vanredno dinamičnom i preciznom montažom, kao i krajnje minucioznim koorđiniranjem svih komponenata filma. Uz „Hoo-ruk!“

Tome Janjića (koji se takođe mora izdvojiti po dobro snimljenim šumovima), nisam još naišao na domaći film u kome bi „BgBerojši“ bili tako adekvatno snimljeni i plasirani, kao u Fulgozijevim „,Ukrućenim gromovima”.

Ako pređemo preko uspjelih reportaža o putu Pretsjednika Republike Tita u Indiju i Burmu („Put mira“, „Otvorena srca“, „'Tito zinđabad“), o kojima je već pisano — ostali filmovi prikazani u Sarajevu i Puli, pregledani odjednom, u kratkom vremenskom razmaku, pokazuju neke karakteristične, zajedničke crte. To su, u isto vrijeme, akutni problemi i aktuelne pojave u našem dokumentarnom filmu. ·

Prije svega, filmovi. na takozvane „industrijske teme”, među kojima je lane film Milenka Štrpca „U srcu Kosmeta“ iskočio u prvi plan kao temperamentno napravljeno, originalno djelo, pretstavljaju ove godine manje-više blijede, šablonski koncipirane, prosječne produkte. Po živoj, pokretnoj kameri koja, nažalost, ne otkriva mnogo sadržaja, može se izdvojiti samo „MHoo-ruk!“ Tome Janjića. U svim drugim „industrijskim“ filmovima nedostaje dramaturgija, koja se onda pokušava nadoknađiti MRkvantititacionim gomilanjem kadrova sa strojevima i lju-

Kadar

dima u pokretu. Nije moguće da smo se na toj tematici već iscrpli, mada — valja priznati — ni klasična engleska Grirsonova škola poslije svog „zlatnog vijeka“ nije više tako često pravila ,,Noćne pošte“, „Industrijske Britanije“ i „Garava lica“... Ali — zar smo mi već imali svoj „zlatni vijek“? . Druga zajednička crta vezuje takozvane „poetske filmove“ ill filmove o poeziji. Ako joj se ne nađe adekvatno rješenje, kao što je to svojevremeno uspio Velja Stojanović u filmu #„Zatočnici mrijet naviknuti“, ili (ukoliko se to uopće za njega može da odnosi) Ante Babaja u „Jednom danu u Rijeci“ — onako plasirana i maltene (mal-tretirana kao što je u filmovima „Pljesak života“, „Na mrtvoj straži“, „Pjesnici-borci“ i „Zvona na uzbunu“, poezija (u bukvalnom smislu riječi) teško će moći da buđe prenesena u naš kratkometražni film. Mada i tu razlika u kvalitetu (u filmu Mirka Groblera „Zvona na uzbunu" ima interesantnih i inteligentnih rješenja, a „Titov Naprijed!“ u filmu Branka Kalačića je neuporedivo suptilnije interpretiran nego u „Pjesniku života“ Obrada Gluščevića) — čini mi se da je u osnovi, metodski, unaprijed na neuspeh osuđen pokušaj ilustriranja poezije.

irifil

omogućila da u jednoj, njemu nedovoljno poznatoj sredini, na tematici koja mu je dalja nego domaćim rediteljima, ostva– ri „Trenutke odluke”, film iz Narodnooslobodilačke · borbe, djelo koje po svojim zanatskorežijskim i — naročito — glumačkim ostvarenjima prevazilazi naše filmove. Tanko tkivo scenarija, „dramaturgiju koja počiva na nizu manjih zapleta, odmah i raspletenih (glavni dramski sukob: doktor-skeledžija nastupa tek u posljednjoj trećini filma!), on je režijski savladavao uvijek na nivou srednjeevropskog filma, pružajući znanjem iskusnog reditelja pouzdanu ruku glumcima: to je film u kome su svi

=|jjy/\ JL. EČAVaM Treća, naizgled najlakše savla-

diva a ipak najupornija slabost naših dokumentarnih filmova —

jeste popratni tekst. On je ili pa-

tentično uzdignut čak i onda kad je film po svojoj koncepciji reportaža (u filmu o spomenicima Revoluciji „Na mrtvoj straži“, naprimjer, popratni tekst su stihovi Đorđa Radišića, previše ,„,,poetski“ i rimovani da bi bili dobra proza, a premalo stihovi da bi bili poezija), ili ga ima isuviše („Put mira“) — ili je, naprosto, nepodnošljiva, prazna fraza (primjera više i ne znam, jer je to skoro pravilo!). Drastičan uzorak potpuno antipoetskog, a uz to još nesuvislog, obespamećenog sastava pretstavlja tekst Puriše Đorđevića za „Inle — jezero mašte”: trebao bi ga ovdje citirati , ali bolje je slušati ga u kontekstu sa slikom...

Gledan u cjelini i u svome desetogodišnjem razvoju, naš dokumentarni film stoji mnogo bolje nego što bi se to moglo zaključiti na osnovu ovogodišnjih smotri u Sarajevu i Puli, ili na osnovu paničnih glasova o njegovoj krizi u posljednje vrijeme. Pad njegovoE prosjeka, ukoliko uopće takav pad postoji (i lane je izbilo na poVIšinu svega nekoliko ostvarenja!) izazvan je, između ostalog, i otsustvom nekih najistaknutijih naših autora u ovogodišnjoj konkurenciji. Ako nisu oni, pojavili su se zato novi, talentirani debitanti i stvaraoci.

V. IR.

iz reportaže o Burmi „Otvorena srca“

·' KNJIŽEVNE NOVINE