Književne novine

POLJSMII O BOGDAN KORŽENJOVSKI, editelj Narodnog Pozorišta u.

aršavi: S u Poljskoj, kaoi u dru| gim zemljama, sadrži elikatne probleme koje nije lako

x

% Savremeno dramsko delo ne

AVREMENI zapelo

zadovoljava u dovoljnoj meri poebe mnogobrojne nove pozoišne publike koja pritiče kao plima u naša osamdeset i dva pozoišta. Međutim, sadašnja dramska iteratura. raspolaže sa nekoliko jrama dostojnih svake pažnje | što su, naprimer, „Nemci“

eona Kruškovskog. U toku pozorišne sezone 1955/56 imaćemo a repertoaru, pored ostalih dela, ednu dramu o životu velikog oljskog. nacionalnog: pesnika Ada-

Mickijevića, (koju je napisao leksandar Mališevski), jednu novu omediju Leona Kruškovskog., drau Kristofa Gruščinskog, o Hirošimi, Zatim dramu Jerži Lutovkog koja tretira jedan nov problem pred kojim se našao jedan ekar, i još neka druga dela. Odnos između domaćih i stranih dela gotovo je isti, otprilike polovinu repertoara popunjavaju naša izvorna dela, a polovinu prevodi sa stranih scena.

Među pozorišnim komadima koji Su posle rata postigni veliki uspeh u Poljskoj, treba naročito jstaći „Nemce“ LL. Kruškovskog i „Običan slučaj“ Adama 'Tarna, Te dve drame dobile su državnu nagradu. Uzto navodim i istorisku dramu Aleksandra „Mališevskog, kao i komediju Jerži Jurandota pod naslovom „Takva su vremena“, Što se tiče stranog repertoara pored uspeha Molijerovih dela, (Don Žuan“, „Škola za Žene“, „Tartifć)) i Šekspira („Bura“, „Kako 'vam drago“, „Hamlet“, i tako dalje), Garsije Lorke,Šoa, Brehta, Šilera, Čehova, Gorkog, Gribojedova, Gogolja, Žirodua i Sartra, potrebno je istaći još i nekoliko dela sayremenih sovjetskih pisaca, Po broju pretstava prvo mesto zauzimaju dcla naših klasičnih pisaca Slovackog i Žeromskog. Smatram da će VI Kongres, pod pretsedništvom gospodina Milana. Bogdanovića, značiti prekret-

Milivoje Živanović hao Kreont u „Antigori“

nicu u istoriji Međunarodnog Instituta za Pozorište, i da će stvaranje jednog Međunarodnog 'Teatra u Parizu, kao i Internacionalnog 'Teatra u Indiji, zauvek ostati povezani sa sećanjem na Dubrovnik.

Veoma smo zadovoljni što nam se pružila prilika da prisustvujemo prvim pretstavama ovoga Festivala — koje su po našem mišljenju veoma interesantne i žalimo što ne možemo da osta–nemo u Dubrovniku dovoljno dugo da ga upoznamo onako kako to on zaslužuje.

Koristimo ovu priliku da 'izrazimo zahvalnost poljske delegacije na toplom i prijateljskom priJemu koji nam je jugoslovenska delegacija ljubazno ukazala“,

JOŠ PRE GRČKE DRAME

otkrili su indiski seljaci onai strasni zanos tela i duha koji sagorevaju u plamenu stvaralaštva

OZORIŠTE u Indiji pPiwa specifične tradicije, probleme i teškoće. Osnovna smetnja i kočnica svakog poletnijeg razvoja dramske umetnosti je tehničke prirode. U celoj Indiji nema nijedne javne zgrade isključivo namenjene pozorišnim pretstavama. Razlozi su dvojaki: prvo, ekonomske prirode, tako da su pozorišne trupe i družine prinuđene da se bore sa ogromnim „materijalnim teškoćama, i na kraju se rasture; a drugo, uticaj jeftinih engleskih i američkih filmova — kako po ceni tako i po sadržaju — koji imaju obavezni „happy-end“ i omogućuju celoj porodici da se dva tri časa zabavi uz minimalnu materijalnu žrtvu.

. Naše pretstave dajemo u nekoj sali prilagođenoj tom cilju; nikada pod vedrim nebom i na otvorenom prostoru. Klima ne dozvoljava. Pozorišna publika u Indiji, najviše ceni domaće drame, kako one iz klasičnog repertoara, tako i iz savremenog, mada su omiljena i dramska dela Zapada. Prvenstveno Šekspir i Molijer. Od Šekspirovih dela najradije se gledaju „Hamlet“, „Magbet“, „O-

ADAM TARN

poljski književnik

ps bih želeo da ukratko iznesem svoje utiske o „Hamletu“ i „lIfigeniji“. Mislim da imate vrlo dobru tragetkinju u Mariji Crnobori. Njena Kraljica bila je uzdržana u gestu i bogata u duševnim zbivanjima. Kralj (Ljubiša Jovanović) junački je nosio na plećima breme koje Šekspir nameće, Polonije (Starčić); bio je odličan, a Ofelija, (Irena Kolesar), delovala je lirski i retko ubedljivo u sceni ludila.

Koncert u Kneževom dvoru

UJE il

HULIJEN NOGVEIRA, stalni delagat Urugvaja pri organizacijama Ujedinjenih nacija u Evropi:

i imamo “7„permenantno pozorište, a isto tako i putujuće trupe. Strani

repertoar u Urugvaju uglavnom je isti kao svuda na Svetu. Klasici koje najčešće prikazujemo su Šekspir i Molier, a od modenih pisaca dajemo najistaknutija imena današnjice. |

Vas će interesovati naš nacIOnalni teater. Svake godine stavljamo na scenu desetak drama naših domaćih pisaca, bilo starijih bilo mlađih. . „Nacionalna komedija“ požnjela je pre tri meseca ogroman uspeh u Santiago de Čile. Njene pretstave upoređivane, su Sa najuspelijim dramskim dostignućima evropskog teatra. Š

Među našim piscima u prvom redu želim da istaknem jednog koji se smatra u Rio dela Plati, a to praktično znači u Argentini ı Urugvaju, najvećim dramskim genijem. To je Florencio Sančez koji u svojim dramama slika običaje, naravi i shvatanja. našega Sveta. Njegova „La Gringa“ je maestralna studija problema imigracije. Radnja se odigrava među urugvajskim zemljoradnicima, Sec-

ljacima, krvavo vezanim za zemlju i imigrantima koji idući trbuhom za kruhom nose mučno breme svoje sudbine. . ty

Istu visoku vrednost ima 1 nJčČgova drama: „Mhijo el dotor“ (Moj sin Jekar) u kojoj tretira odnos sina i OCd, dajući kroz psihološki nijarisirana stanja lik mladok čoveka, plastičan 1 realan, koji se ne zaboravlja lako.

Kao studija karaktera čuvena je njegova drama: „Bn famili (U porodici) u kojo) Su verno opisani naša sredina i život. Veoma je lepa i potresna Sančezova tragedija „Baranka Abaho“, (Propast) u kojoj urugvajski seljak, gonjen i priteran uza zid mnogim nedaćama, diže ruku na sebe.

Među ostalim njegovim dramama smatram da „Los Derechos de la Salud“ (Prava zdravlja) na jedan realističko-frojdovski način tretira važnost fizičkog zdravlja u braku. 703

Od stranog repertoara najviše su kod nas imale uspeha drame velikog američkog p1sca Judžina O? Nila, i Kafkin „Proces

Priznanje za postignute Uus“ pehe treba odati Akademiji ı dramskoj školi koja daje spremne kadrove. lLjirektor Akademije JC Margarita Širga, naš autoritet na polju dramske umetnosti.

Pozorišne karte nisu skupe. I najbolja mesta nč koštaju više od trećine dolara. To: omogućuje žirokim slojevima da upoznaju i zavole kako domaći tako i Sstranl

teater.

KNJIŽEVNE NOVINE

RIMA I|

storiski razvoj naše zemlje i uticao je i na razvoj kultur-

nog života Kanade. 'To treba imati u vidu, kao i druge karakteristike te prostrane zemlje. Francuski uticaj bio je najpresudniji za nas...

Preko naše scene prešla su najvažnija dela Molijera i Škspira, zatim Čehova, Pirandela, Žirodua, Anuja, Sartra, kao i starih tragičara Hshila, Evripida i Sofokla. Međutim, u Kanadi gotovo ı nema profesionalnih trupa; 1 što je naročito važno za nas, mi moramo da se suprotstavljamo najezdi filma koji uništava pozorište. Izgleda

' da je to još teži problem preko-

morskih zemalja nego evropskih.

Navešću imena dvojice kanadskih pisaca, koji pored već poznatog vam Morli Kalahana, našeg najpopularnijeg književnika, znače danas imena od” vrednosti. To su Robertson Devis ı Vilijan Mičel, dramaturg: Od dela koja smo nedavno imali na repertoaru i koja su doživela veliki uspeh, svakako treba. istaći Puškinovu „Pikovu damu“, i pantomimu „Imigrant“, ustvari vedru satiru na Kanadu, njen život ı običaje sa kojima se svaki pridošlica sukobljava, i koji, kroz razne zaplete i peripetije» vode iz jedne komične situacije u jOŠ komičniju, tako da tek onda pada u oči nelogičnost izvesnih pisanih i nepisanih pro-

i dramaturg

. Od naših glumaca pomenuo bih među prvima Irenu Ajhler i nedavno preminulog Aleksandra Zelverovića. Drama „Nemci“ prikazivana je, sa uspehom u Nemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Sovjetskom Savezu i nekim zcmljama Dalekog Istoka. Moja drama „Običan slučaj“ davana je i u Nemačkoj i prevedena na italijanski. Naročito želim da podvučem lepote Dubrovnika kao i aristokratsko držanje vaših Konavljank čije crte imaju u sebi toliko klasične harmonije. Kada noću šetam uskim, u kamen usečenim ulicama ovoga grada slavne prošlosti» na sve strane odjekuje pesma i smeh mladosti.

(S)\\}M{SS)V)|

LEVELIN RIS, glumac i reditelj, direktor pozorišta i generalni sekretar Sin-

dikata britanskih glumaca:

EMOGUĆNO je dati N spisak drama koje su

imale uspeha posle rata pošto ih je bilo toliko mnogo. Samo ću pomenuti dye koje su započele „modu“ drama u modernom stihu, „Koktel partiju“ T. S. Eliota, i dramu Kristofera Fraja „Gospođa nije za spaljivanje.“ Mnoge od naših uspelih pretstava su ustvari drame stranog repertoara, naročito dcla francuskih i američkih dramskih pisaca.

Smatram da se važnost ovoga Kongresa sastoji u mogućnosti koju pruža pozorišnim ljudima širom celoga sveta da se sastanu i izmene gledišta i mišljenja. Glavria odluka doneta na ovom Kongresu jeste odluka da se u Parizu osnuje „Teatar Nacija“ na kome će pozorišne trupe iz celoga sveta davati drame, lirske drame, baletske pretstave itd. To zaista znači znatan napredak.

Ovaj. Kongres nije mogao da se održi u lepšem mestu, i nismo mogli poželeti više romantičnih istoriskih asocijacija. Mene je veoma 8gzainteresovalo prikazivanje „Hamleta“ u jednom tako izvanrednom okviru, i naročito mi se dopala igra glumca koji je tumačio Polonija (Starčić), i glumice koja je igrala Ofeliju (Irena. Kolesar). Isto tako uživao sam i u baletu „Licitarsko srce“ koji je prikazan u veoma skladnom dekoru: Napuštam vaš lepi Dubrovnik i Jugoslaviju sa žaljenjem i nadam se od sveg srca da će mi se pružiti prilika da se uskoro vratim. Zahvaljujem. vam na veoma ljubaznom gostoprimstvu“.

|II}R/||}

P. S. PATKE, Generalni sekretar indiskog Centra za Pozorište, član indiske delega-

cije na VI Kongresu Međunarodnoginstituta za Pozorište:

telo“ i „Ukroćena goropad“. Za indiskog. Hamleta, onako kako ga tretira naš poznati nosilac herojskih rola, Džuši, mnogi evropski kritičari. tvrde da je prevazišao ne samo Žan Luj Baroa već i Lorensa Olivijea.

Prirodno, ponekad smo prinuđeni da činimo i izvesne ustupke i manje izmene da bismo evropsku dramu približili tradicionalnim koncepcijama našeg teatra i indiskog ukusa koji nameću svoje posebne zahteve pozorišnom repertoaru. Drama u Indiji još uvek stoji pod okriljem starodrevnih nasleđa,.i rekao bih gotovo da pretsta – vlja sredokraću između tradicionalno shvaćene sadržine i moderne govorne tehnike i tretmana jednog klasičnog: ili neoklasičnog dela. To se naročito oseća kada je u pitanju muzička obrada nekog pozorišnog komada. Ipak, kruta tradicija sve više se gubi i počinje da pretstavlja jedno pretežno etnografsko i muzejsko obeležje. Patetično intonirana rečenična dikcija, deklamatorstvo i toliki ranije neprikosnoveni rekviziti, gube se sve više. Ustupaka mora da ima, to se razume. Uzmite kao primer to da u „Hamletu“ nema poljupca, samo blag zagrljaj na sceni, jer se, kako se to kod nas smatra, ne priliči tako nešto pred tuđim

očima, jer je to nepristojno.

P. S. Datbe

Gledaoce najviše privlače istoriske drame, zatim tragedije i komedije. Samo, sva ta zadovoljstva još su malo dostupna našem radniku i malom čoveku.

Film znatno ometa razvoj pozorišta, to sam već podvukao. Naročito loš film. Hto, uzmite slučaj sa Ušom Kiron koja je na konkurusu nedavno održanom do-

bila najveći broj glasova kao najomiljenija zvezda Indije. Ona besplatno igra na pozornici da bi tako pomogla svojim drugovima.

Glumački položaj i poziv kod nas se veoma ceni. I žena — glumica uživa svako poštovanje. Pozorišni radnici dobijaju zasluženo priznanje, a indiska vlada odlikuje najbolje među najboljima, Međutim, kako vlada ima da ostvari daleko važnije planove električne centrale, brane, kanale za navodnjavanje i još mnoge preke potrebe koje čekaju da budu podmirene, na pozorišnu umetnost ne može da se polaže onoliko koliko se to Želi. Daju se izvesna materijalna sredstva i pomoć, ali to ima više moralnog značaja kao što i nagrade nisu velike više su simbolične.

U novembru proslavili smo naš Nacionalni dramski festival. Žiriju je podneto na konkurs sedamstotinapedeset drama na Četrnaest jezika koji imaju pravo državljanstva u Indiji, Najveći broj bio je napisan na indu i bengalskom jeziku na kojima je napisana uglavnom starija i novija literatura od trajne vrednosti. Među indiskim piscima na Istoku ističu se Ahmed Abas, Mulk Radž Anand, Saračandra Čaterdži i Babani Batačarija, (koje je, kako čujem, radio Beograd davao u svojim literarnim emisijama). Prijatno me je iznenadila i činjenica da je Rabindranat Tagore toliko poznat u vašoj zemlji. Da, on je bio u poseti kod vas, još pre rata.

Na Zapadu, među savremenim dramskim piscima, najpoznatiji je Varerkar Natre koji piše socijalne drame, i zatim nešto stariji književnici Gadkari i Kadilkar. Prvi se proslavio modernim i klasičnim dramama, a drugi istoriskim komadima. Od pozorišnih kritičara u Indiji Nihalsin i Kapur smatraju se našim autoritetima.

Vekovi i vekovi su prohujali otkako su po selima i zabitim zaseocima stare Indije ljudi i žene počeli da igraju i pevaju da bi umilostivili bogove, ili pridobili za sebe prirodne sile, često nesklone i neprijateljski raspoložene, ili proslavili žetvu, godišnja doba, ili nekog hrabrog vladara, ili prosto pustili našim na volju i slobodno se predali ritmu pokreta i reči. Tek kasnije počeli su da kultivišu telo i glas. Tako je stvaralačka snaga — dotle božanski prerogativ — postala i ljudima dostupna. Čak i pre grčke drame, preteče modernog teatra, indiski seljaci otkrili su onaj strasni zanos tela i duha koji sagorevaju u plamenu stvaralaštva. U te i takve dane po uglovima ulica

„Meme interesuje da vidim i upoznam vaše

pozorišne ljude, Umetnost širi

gomile oduševljenih posmatrača slušal su recitacije epskih poema čiji se stihovi nižu kao biserna zrna sa ogrlice, Zato su kod nas narodna, folklorna drama, i dijalozi Veda sa začetcima drame, isto toliko stari koliko i sama Indija.

Narodna drama imala je skupoceno polje rada i ograničene teme — bogovi i priroda bili su njeni večiti motivi. Od tada, vremena. i vrednosti mnogo su se izmenili. Sanskritska drama koja je kasnije cvetala, težila je da se oslobodi direktnog filozofskog uticaja Veda iz kojih je crpela inspiraciju, i trudila se, kao sam život, da pouči svojim moralom.

Međutim, za današnje društvo karakteristična je primarna zainteresovanost za poboljšanje materijalnog standarda. Usled čitavog niza razloga i uzroka političkih i drugih, osećajnost umetnika izgubila je stimulus i on nije bio u mogućnosti da stvaralački reagira na životna zbivanja oko sebe. 'To je uticalo da se uspori razvoj umetnosti u Indiji i da na tom polju dođe do izvesnog zastoja.

Pa ipak, problem obnove tečatra koji je kod nas utonuo u lak san, u osnovi nije specifičan samo za Indiju. U svakoj civilizaciji, gotovo po pravilu, dramska umetnost je poslednja koja reagira na izmenjenu socijalnu strukturu,

Amater — dramski pisac u našoj zemlji koji stvara za pozorište — još u fazi formiranja — sukobljava se sa nizom problema. Socijalne vrednosti izmenile su se i u izvesnoj meri i izvitoperile pod uticajem jedne strane kulture, slabeći na taj način onu kariku trajnije povezanosti između dramskog pisca i njegove publike. Socijalne predrasude, (koje, srećom, sada sve više padaju u prah), sprečavale su ženi da se posveti životu na daskama i, istovremeno, osuđivale profesionalnog glumca na jedan niži stepen na društvenim lestvicama.

Sve je to u znatnoj m eri imalo uticaja na razvoj pozorišne umetnosti, a pre svega, kao što sam istakao, nedostatak stalnog „profćsionalnog teatra koji u mnogome otežava rad dramskog pisca. Zatim, nije lak problem ni izbor pogodne teme koja bi mogla da uspostavi između pisca i njegove publike onu spontanu vezu punu razumevanja, tako neophodnu za uspeh jednog dela. Pored toga, podela indiskog stanovništva na seosko ı gradsko, često sa svojim isključivim vrednostima, običajima i načinom života, još više otežava rad pozorišta koje treba da pruži zabavu i pouku jednoj raznorodnoj i mešovitoj publici, probudi njenu pažnju i održi je živu intezivno do kraja.

Veoma sam zadovoljan što se nalazim u Dubrovniku, na ovoj veliko kulturnoumetničkoj manifestaciji, i što ću prisustvovati letnjim igrama. Smatram da će ovaj Kongres doprineti većem kontaktu između Istoka i Zapada i izmeni gledišta po pitanjima. od zajedničkog interesa.

UŠA

granice, uklanja

ih. Naprimer Ram Gopal, proslavio je indiske

igre širom celoga sveta.

Ne mogu da kažem da li više volim pozorište ili film: svako ima

KIRDN

svojih draži. Crpite zadovoljstvo od gledalaca

isto kao i od kritika.

"Tumačim obično heroine.

zvezda indi-

Gluma je ekspresivha u Indiji: To su spon-

tani, potresni izlivi osećajnosti, bez preteranog

podvlačenja uzbudljivih scena,

trzaja i grčeva. Čini mi se da glumac igra kod samohipnoze. šablon, mada tumačim tipično indisku devojku Naši gledaoci traže da budu poneti, obuzeti grozničavim uzbuđenjima. ih više naterate da se rasplaču — ili smeju —

nas u nekoj vrsti

i ženu.

utoliko dobijate veći aplauz.

Na sceni, ili platnu, uvek sam druga, večito promenljiva, nova, a opet ja sama — tako mi sc "Tada moja mašta ni časka ne spava.

bar čini.

skog filma: bez histeričnih

Izbegavam ~ poran rad.

U koliko

Za mene je gluma stvaralačka aktivnost i na-

Moji filmovi održavaju se na repertoaru obično po dvadesetpet nedelja. Najviše uspeha imali su „Patita“, „Samadž“ i „Adikar“. Milo mi je da se i kod vas davao film iz života Indije

„Dva jutra zemlje“.

pozivu“.

Ovde ću, nadam se, steći nova i bogata iskustva koja će mi znatno koristiti u mom

Kabuki drama |oš uvek ima čudesnu privlačnost

apansko pozorište prošlo je

J kroz težak period posleratnog

haosa, i ne samo da se Oopo-

ravilo od rana, već danas napreduje nego prc rata.

. Bez pozorišta nc može sec stvarati

ni dramska umetnost. U Japanu glavni

centar pozorišne delatnosti nalazi se u

Tokiju. Postoje tri velika pozorišta,

centralno je Kabuki pozorište koje je bilo

još i

bolje

Kihači Kitamura

srušeno za vreme rata i sada sagrađeno.

Karakteristično je za japansko pozorište, koje se toliko razlikuje od pozorišta evropskih zemalja, da stare drame još preovlađuju u njihovoj prvobitnoj formi.

ponovo

PROFESOR E. HOLROJD, Odsek za dramu na

univerzitetu u Saskačevanu

pisa Novoga Sveta, Delo je postavljeno na scenu u duhu tradicija Moarsela Marsoa i iskustava Piccolo Teatra u Milanu, te prevashodno Komedije dePArte. Izveli su ga slušaoci Akademije za dramsku umetnost.

Utisci koje sam poneo iz vašeg lepog Dubrovnika i sa „Hamleta“ veoma su interesantni. Svaka Šekspirova pretstava uvek je nešto poznato i uvek nešto novo. Ipak, izdvajam upečatljivo tumačenje te teške uloge koju je tako lako odigrao veoma talentovani Ljubiša Jovanović. Ofelija Irene

UBI) ZNEĆU u glavnim crta– ma probleme sadašnjeg francuskog repertoara. Nema dovoljno originalnih dela na pozornicama četrdeset pariskih pozorišta. Zatim, drugi ozbiljan problem — potrebno je stvoriti i izgraditi novu publiku, zainteresovati omladinu za pozorište, održati probuđenu pažnju gledalaca, i tako dalje.

Od dela koja pripremamo za sledeću pozorišnu sezonu predviđena je jedna Rusenova stvar, jedno delo Anuja, „Juda“ od Saoloja i „Cezar i Kleopatra“ od

oa.

(05).

Kolesar — kako to misle svi vrlo dobra. Kraljica Marije Crnobori psihološki dobroi snažno je odigrana. „Hamlet“ je, naročito poslednji čin, poletno nosio.

Reći ću vam da sam sa strepnjom pošao na ovce pretstave, jer ne znam vaš jezik, koji je nama dosada bio „terra incognita“. "To mi nije mnogo smetalo — nimalo u „Hamletu“, bar. Raspolažete izvanrednim glasovnim materijalom; topli glas kralja (Lj. Jovanović), širokog dijapazona, i fine modulacije ženskih nosioca uloga još odjekuju u mome sećanju.

Od drama koje su posle rata imale veliki uspeh pominjem Sartrov komad „Đavo i dragi Bog“, Milerove „Veštice“, Anujovu „Še-

vu“, i dramu Pola Rejnola.

Na VI Kongresu donete su odluke u saglasnosti sa Poveljom Međunarodnog, Instituta za Pozorište u kojoj se kaže da pozorište treba da služi miru.

„Teatar Nacija“ u Parizu i Svetska Konferencija, koja će se“ 1956 održati u Indiji, ilustruju želju ovoga Instituta da potpomogne razvoj pozorišta u svetu i doprinese uspostavljanju tešnje

JIMI

narodnog instituta za pozorište:

Kabuki drama dostigla je svoj najviši uspon pre mnogo vekova, ali još uvek živi u svom istom starom obliku.

Međutim, da bi se zadovoljili zahtevi današnjeg pozorišta, izvršene su manjc izmene, a način scenskog prikazivanja, stil igre, kao i ostali rekviziti, nisu se bitno izmenili. Ona prisnost koju je jedino Kabuki-drama u stanju da stvori, da opčini gledaoce, njen prefinjeni i stilizirani način igranja, raskošne boje i bogatstvo kostima i kulisa, muzika i igre utiču zajedno uzev, da Kabuki pozorište ima onu čudnu, magnetsku privlačnost. "Tu sece istorija i legende dopunjuju, prepliću herojski podvizi i ljubav, opcvaju ljudi, polubogovi, i božanstva uz posebni ritual, uz simbolične nagoveštaje psiholoških zbivanja, i to i takvVO pozorište bleštavog spektakta i dandanas fascinira japansku publiku.

I naša tradicionalna. drama „No“ održala se u životu, i to još mnogo striktnije no Kabuki. U Kabuki — dramu često se unosi i ncki komad skorijeg datuma, dok se u „Noo“ drami prikazuju samo dela iz drevne prošlosti, stvorena pre mnogo vekova. „Noo“ drame potiču iz prve polovine XIII-tog veka iz dana kada je vladala kraljevska kuća „Ašikaga“.

One su veoma stilizirane, originalno ukrašene i imaju onu čar bajki. „Moo“ drama se prikazuje na naročitoj i posebno konstruisanoj pozornici koja je tačna replika originala, U "Tokiju ima oko 17 takvih pozorišta, ali su manjeg kapaciteta. Igra glumaca jc krajnje uprošćena,

jednostavna i simbolična. Snaga „Noo“ drama leži u njenom izražajnom bogatstvu i suptilnosti, Tumači uloga

u jednoj „Noo“-drami i danas su ostali na sceni krajnje konzervativni.

Zatim “treba istaći naše komične interlude i farse poznate pod imenom „Kjogen“, kao i „Bunruku“, ustvari marionetsko pozorište koje prate nežni gudački instrumenti, neka vrsta gitare koju mi Japanci nazivamo „Samisen“.

Pored ovih tradicionalnih oblika drame imamo i moderni tcater ili „Šingeki“. On je nikao pre pedesetak godina pod uticajem evropske drame, ali taj moderni pravac još nije uhvatio dublji koren. Ovu vrstu drame rado prihvataju mlađe generacije i intelektualci. Među savremenim „dramskim „glumcima razlikuju se tri istaknute grupc i škole. One su uglavnom profesionalne i organizovane na trgovačkoj osnovi. Kod nas se smatra da jedna pozorišna trupa ima uspeha ako je u stanju da prikaže jedan isti komad u toku dvadesšetpet večeri i ukupno privuče petnaest hiljada posetilaca, Naravno, bilo je i takvih izuzetnih slučajeva, kao naprimer, kada je prikazivana Milerova drama „Smrt trgovačkog putnika“, i kada je na pretstavama bilo 45.700 gledalaca, Međutim, ako taj broj poredimo sa prosečnim brojem gledalaca koji posećuju jednu Kabuki-dramu, a koji iznosi 100,000

ŽAN DARKANT, direktor pozorišta „La Renesans” i pretsednik Međunarodnog saveza glumaca:

međunarodne saradnje putem u-– metnosti i kroz umetnost.

Veoma zainteresovano pratio sam Vaše prestave., Po mome: mišljenju najbolju Ofeliju koju sam dosada video dala je Irena Kolesar. Scenu ludila odigrala je na nezaboravan način. Kralj, Polonije i Kraljica (Ljubiša Jovanović, Viktor Starčić i Marija Crnobori), kao i ostali, bili su na velikoj visini. Hamlet (Maretić) pokazuje veoma lepe glumačke kvalitete, ali je potrebno da u svoju tešku ·rolu unese više senčenja i tananih duševnih preliva“.

KIHAČI KITAMURA, dramski pisac i kritičar, direktor

pozorišta u Tokiju,sekretar Nacionalnog centra Među-

posetilaca, onda je očigledno da interesovanje za moderna dela nije naročito veliko. „Slabije pozorišne trupe jedva mogu da prikupe koju hiljadu gledalaca. Pa ipak, broj takvih družina iz dana u dan raste u Japanu.

Pozorišne „nove stvari“ pretstavljaju drame iz stranog repertoara koje su nedavno prvi put prikazane u Japanu, kao što su: „Hamlet“, „Sirano de BerŽerak“, „Višnjik“, „Galeb“, „Sećam se mame“, „Glas kornjače“, „Duboka dolina“, „Staklena menažerija“, „Naš gradić“, „Tramvaj zvani želja“ i „Smrt trgovačkog putnika“.

Mada jc teško izdvojiti različite struje koje preovlađuju u tim težnjama, ipak se mogu istaći tri pravca. Prvi je takozvana drama sa „koncepcijom“ koja

Ljubiša Jovanović hao

ne tretira svakodnevni život, već počiva na nekoj uzvišenoj ideji, drugi pretstavlja drama u narodnom stilu, sa toemama uzetim iz narodnih pripovedaka i predanja koja se prenose sa kolena na koleno. Tu vrstu drama uglavnom piše Džindži Kinošita, mlada nada naše književnosti. "Treći stil pretstavljaju drame u stihu. Dosada je svega mali broj japanskih pisaca okušao pero na tom polju i smatram da ona ne spada u red dela koja će dramatizovana imati većeg uspeha kod publike.

U današnjem japanskom pozorišnom svetu Živo naslede naše tradicionalne drame i moderni tcater aktivno nastoje da nađu jednu novu koegzistenciju.

U svoje lično ime mogu da kažem da sam veoma zadovoljan što prisustvujem ovom sastanku u Dubrovniku, tom najslikovitijem mestu sa bogatom istorijom na koju nailazimo na svakom koraku, tom pravom dragom kamenu na Jadranu u kome se osećam čilo i vedro kao što je vedro nebo i more dubrovačko.

Klaudije u „Hamletu“

i 9