Književne novine

POUESN

„Potrebno je iznijeti sve činjenice koje bi sya=

Mom jasno i rječito govorile o

teškoćama, koje „e

trebalo savladati, o naporima, naših ljudi ihove' junaštvn, o njihovoj bezgraničnoj joban) OOU KJRe

bodi i otadžbini...

Sve se završilo vrlo jedno stavno, dostojanstveno, bez krupnih, bučnih reči, bez bu sanja u grudi, bez bahatih po bedničkih fanfara: poslednja rečenica obimnih »Zapisa iz Oslobodilačkog rata« Rodoljuba Čolakovića, zabeležena u radosti i slavl]ju oslobođe= nog Beograda, odiše pritaje nom tugom ,tihom, setnom no stalgijom za dobrim i vernim drugovima izginulim i izgubljenim u teškim danima i dugim ratnim godinama pat nji, potucanja, poraza i pobe da, na trovitim i svetlim pu ievima Narodne revolucije:

»I upravo zbog toga sad, na pragu novih borbi, tuga za palima neće oslabiti napore živih, niti će radost zbog pobjede baciti u zaborav one koji se s nama nisu vratili sa pohoda«.

Ovo osećanje, ova misao, ova neizmerna, tako smerna i prisna staloženost dostojna je kiasičnih pisaca. U ovim Colakovićevim »Zapisima«, u tom delu gde žive i gde se sukobljavaju i vojuju vatra i voda, smeh i jauk, krv i suze, TrOp:StVo i sloboda, nema ni traga od bezobzirne, nadute patetike, razmetljivog i hvalisavog ponosa, sa mozadovoljstva, sclunaške u obraženosti; triumf pobednlka i preživelih nije se pret vorio u pir nadmoćnika, iza branih ljudi pred kojima svi drugi treba da pognu lave, da saviju šije i leđa, da zaćute; prezir jednih i strahopoštovanje drugih — te tako neljudske osobine, iako pone kad (svesni smo toga) nem! novne i neizbežne u lj udskim odnosima u »Zapisima« Čojakovićevim nisu potstaknute i potpirene, nije im dato da. se razviju i razliju, da se ra zbukte i zavladaju; smirenost, sređenost, i antipatetičnost či njenica suprotstavljenih zvuč nim i visokoparnim tiradama daje Colakovićevim ratnim svedočanstvima ne samo hro ničarsku i dokumentarnu U mnogo značajniji humani stički smisao.

Iznad svega, postoji tu vera u čoveka, pouzdanje u čove ka, običnog i svakidašnjeg ko ji zna za strah i za hrabrost, za žrtvu i za kolebanja, Za slabičska kMnuća i natprirodnu izdržljivost; vera u Čo veka — i prevrtljiVog, lukavog, sračunatog, i amušenog, jadnog, bespomoćnog — bez koga je, kakav god om inače bio, mogućno možda nešto početi, ali bez koga se, pogo tovo u ratnim vremenima, ne može ništa uspešno završiti. »ĆČesto sam u ratu, — piše Rodoljub Čolaković, — zadiv ljen ili dirnut nekim postup kom ljudi s kojima me je revolucija zbližila, osjetio, mo žda pomalo i naivno, djetinj si, ponos što su oni moji dru govi, što sam 8 njima pcd istom zastavom, i beskrajno zadovoljstvo što moja vjera u »obične ljude« nije bila vje ra fanatika«. To ljudsko ose ćanje, ili, bolje, to oseća-– nje ljudskog daje »Zapisima« posebnu, mnogostruku ubedljivost. Majka i sin #Rurir razgovaraju na rastanku, ali taj je razgovor bez reči, nečujan, bez zvuka. »Gledala ga je kao da ga pogle dom pita kuda će opet, ali nije rekla ništa. Mora da je između njih taj razgovor jednom za vazda svršen, da mati dobro zna da njen Milivoje ne voli takva rasDitivanja, da ona njima neće

Rodoljub čolaRović

ništa postići —» osim što će ga mozda razljutiti, Ali što nije htjela.da pita riječima, nije mogla a da ne pita pogledom«. To je drama čovečnosti, žrtvovanja, plemenitog ljudskog i. slobodarskog idealizma. Taj idealizam je deo i delo slobodne, samostalne svesti, a ne automatizma i pukornosti kojima ljudski duh mora da se odupre uvek, ad god su na pomolu. Tako je, eto, počelo, i nastavilo se u krstarenjima kurira (ovog i mno'gih drugih) porobljenim gra dovima, šumskim i planinskim, putevima i bespućima, otstupanjima i nastupanjima boraca, sukobima sa pljačkašima, konjokradicacama, saboterima, prepirka= ma sa mlitavcima i račumdžijama (»To je bio naš filistar, omaj tip ljudi Koji svrši školu, dobije uhljebije, oženi se, izrodi djecu i umre. Pored njih huči život sa svojim zanosima i borbama ali to oni ne vide i ne osjećaju — a toliko su se zaglibili u svoje žalosno tavorenje«); nastavilo se sa razbijanjem kapitulantsze logike »neopredeljenih«, onih koji neće ni tamo ni ovamo, ni sa okupatorom, ali ni sa borcima za slobodu (ili bi pomalo i na jednu i na drugu stranu); nastavile su sž, produžile borbe, izdaje, gladovahja — kad su deca, ne birajući, jela wWtare mrve

»U TIŠINI OVE ONRTOBARSKE NOĆI mislim ng prohujale godine, na sve što sam doživio na tom pohodu. Neobičan je to život bio, nešto sasvim različito od takozvanog normalnog života mače sredine: po Svojoj mnutrašnjoj „napregnutosti. po intenzitetu, po boga" toj „čovječanskoj sadržini, po surovoj svojoj ljepoti om je najviše što čovjeku našeg nespokojnog,' prelomnog vremena može pružiti dože ili hyaće bitisanje ma našoj planeti. Ali najljepše od svega — to mu ljudi s Kkojima sam išao pod istom vastavom, borci koji su neotstupno išli izabranim putem, ne' bojeći se ničega do svoje savjesti revolucionaras (Rodoljub čolaković: »Zapisi iz Oslobodilačkog ra-

ta«). |

hleba iz džepova zajedno sa dlačicama i prašinom, trajali su danonoćni pod najžešćim žegama i najgušćim vejavicama, prepadi, bosogolost, boleštine i tifus — kad su borci jedva disali između smrti i života, bezvoljni i neutešni, a jedan od njih (kao i mnogi od njih) nesuvislo je, u zanosu, Spominjao oca, hranu, kobasic> i druga zadovoljstva dalekog domaćeg ognjišta. Tako se, eto, živelo, patilo, borilo, ginulo i pobeđivalo. "Tako se stvarala istorija...

Zlokobna i zlostvarna sen fa smrti bila je pritom -uvek prisutna pratilica. Čovek — »slamka među vihorove« — bio je izložen najraznovrsnijim iskušenjima i opasnostima, i smrt je stalno imala deo sigurne vlasti nađ ljudima i njihovim živoliima. Iznenadne ž#zasede, neobjašnjivi nestanci, stre-

ljanja, ubistva iz potaje,po-

0

marševi

NEROJNKOM POHNODIU

RODOLJUB ČOLAKOIFĆ: »Z4PISI IZ OSLOBODILAČKOG RATA4« 1—11; ILUSTROF4O ISMET MUJEZINOVIĆ; IZDANJE »PROSFETE« BEOGR4D

Rodoljub

gibije u ognju bitke, na sva=kom koraku sudbonosnosb slučajnog; zalutalog metka, fizička iscrpljenost, epidemije: smrt se javljala i javlja u bezbrojno više vidova nego život i trajanje. Ali teškoće postoje i zato da osna–že ljudski duh i upornost. (Inat, upornost je važna). Smrt postoji i zato da bise od nje oteo i oslobodio život. Ljudi su sve te nevolje i pokore izdržali i nadvladali. »To wu bili obični smrtni ljudi, s ljudskim wtrastimay sa Svojim manama i slabostima, ali ljudi koji su imali jednu osobinu što ih je činila neobičnim sojem ljudi: sposobnost ji wspremnost, na odricanje i žrtvu za svoje uvjerenje, za svoj ideal«. Ljudi borci, rodoljubi, revolucionari, «omunisti koji se između Žrtve, stradanja i slobode nisu ni za trenutak kolebali, dvoumili i oklevali.

- .. TI zato se za Čolakovićeve

»Zaapise« može ponoviti Ono što je Tomas: Man rekao o svome romanu »Čarobni breg«: »Ako imam neku želju u pogledu sudbine mog dela, onda je to želja da se o njemu kaže da je blisko životu, iazo poznaje semrf«.

Taj i takav zaključak mo= gućno je, doneti danas, kad su se »Zapisi iz Oslobodila= čkog rata«, objavljivani Dpovremeno u knjigama tokom nekoliko prošlih godina, pojavili najzad kao celina: oni su doista monumenfalna istorijska panorama Narodne revolucije. Čolaković u pred govoru kaže: »Knjiga je pisana kroničarski vjerno. 'Tru dio sam se da ona bude dokumenat o jednom slavnom periodu naše istorije, dokumenat o našim ljudima koji su u njemu bili i »pisci i glumci svoje vlastite drame« (Marks)«. U »Zapisima« nalazimo ne samo činjenice i! podalke, prilično sistematsku i analitičku faktografiju zbivanja, već i doživljaj činjenica i stvarnosti, pripovedanje, dramatiku, poeziju; subjektivnosti objeztivizam, Nije, međutim, na nama da sudimo i OCenjujemo (svoju reč treba O ti. da kažu istoričari 1 vojni stručnjaci) koliko je Čolakoviću pošlo za rukom da objektivno, celovito i sVestrano prodre u srž, smisao

NA4JEZDA4 PUNDERKINDA

„portreti pojedinih

Čolaković

Negdje u Visinama kruže i klikću. orlovž}, a više mene, na stablu na koje sam se Oglonio, kljuca djetlić. Pogledao me je nakrenuvši glavu prema dolje, prhnuo na druBo drvo i mastavio da kljuca. Ovdje on neće ostati gladan, a kako: ćemo mi nahraniti našu vojsku?« Ovakvih, i niz drugih reskih i·pitoresknih detalja (u čistom, krepkom jeziku) sadržano je u Čolagsovićevim »Zapisima«: njihova dokumentarno-istorijska, društveno-politička i literama vrednost time je upotpunjena i zaokružena. U našoj savremenoj knji-

ževnosti ima i drugih dnevnika, hronika i memoara O partizanskoj borbi i Narodnooslobodilačkom rafu; vred nih i značajnih bez obzira da li se o njima danas više ili manje govori ili &e uopšte ne govori. Svojevrsni karakter i 'rvalitet Čolakovićevih »Zapisa« nalazi seu odlikama i osobenostima o kojima. je već bilo reči, i, iznad svega, u opsežnom, epskom zahvatu i zamahu u kome je ova povešt o surovom i herojskom pohodu Revolucije predočena nama, savremenicima, i budućim pokolenjima.

Miloš I. Bandić

Reći jednu još makar reč o uzaludnosti bitka Varljivi moj živote, ja ipak, i još uvek, volim.

Spreman na nova otkrića, na čari tog napjtka Iz gorko-slatke čaše, podPnebom ovim golim

rodova

taa

: Od sumnji | od bola, od jednog Večnog drhtanja : Sam i uspravan do tame, do ozvezdanog granja, Š : Bili još jednom voljen, u mnoštvu sav razabran, : : I biti vedar i stasit u svetu malog rasta, ž

Spreman na svaku ludost, i biti hladan i sabran

Kad dođe onaj trenutak, kad hladna, gusta i tmasta Sveg pokrije me ponoć, i kad sve poslane tama — : Biti uspravan i sam kad ona dođe mi sama.

OIVOJIILUOIOVITOIIIVIIIITI

een OFI kase attevve

I ležati nčm pod zorom što svitanje novo ne javlja : Al tajne klice budi u meni kad zri voćka _ Kojoj imena ne znam, od koje se zaboravlja : T ime, i rod, i vreme, pa samo zvezda ponočka

Zvezdanim svojim sjajem počiva u mojoj nutrini : Uspravan kad stojim do tame, zakopan u

I reći, ipak, jednu jos makar reć, I biti još jednom

Razuđen kao luka pod ludim razomim bleskom

Što još u meni počiva. I biti sav razdvojen

Na ko zna kakva dva dćla, čekajuć da život sa treskom Zalupi glomazna vrata, izmožden do drhianja — š Dok, uspravan, dorastam do fame, do ozvezdanog :

mrtvoj tišini...

udvojen,

gegg9990069P90P#9900%0690V eee

.....

ve granja!... Tanasije Mladenović

alaeseeesseosaeaymep aaa 4MaaBaWauReWyBa4 94 s...

UDBINA AUTOMATA

Nekoliko Knjiga eseja i kritike koje su se pojavile u poslednje vreme pretstavljaju vrlo zmačajan simptom oživljavanja jedne šire, dub lje i Čvršće literarno-kritičke misli. Izgleda da se naj zad uvidelo da pisanje novinskih prikaza nije sve što

' anahronizam iz vremena ar-

i podtekst opisanih događaja i saopštenih činjenica; (nismo videli i doživeli ODO što je video i doživeo pisac i zato ne znamo na čemu je morao da se više zadrži a šta je eventualno mogao da izostavi); niti da prigovaramo što je ponekad stvari i ljude video samo crno-belo, što je ovome ili onome posvetio više ili manje pažnje: jer ovu knjigu je, posredstvom aktivnog, budnog očevica i nadahnutog hroničara, stvarao i pisao sam život.

„Ponešto je ipak moglo da bude rečeno drukčije. Trebalo je naročito na početzu »Zapisa«, očistiti tekst od fraza i parola; nastojati da ličnosti, boraca i revolucionara, ne budu baš svi na isti kalup, kao, recimo, bezoblične, šablomske karakteristike: »JOvan Vasiljević, sezonski radnik prije rata, spada. među najbolje ljude . Birčanskog odreda. To je ćutljiv, skroman i hrabar borac. Sad je...c itd, Možda ne bi ilo suvišno ni da je izvršeno brisanje i skraćivanje izvesnih čisto registrators«ih zamornih pojedinosti: time bi fabulativni, ·pripovedački elementi »Zapisa« bili određenije i oštrije izraženi, A takvih delova i epizoda, ispričanih veoma zanimljivo i dinamično, jednostavno i otsečno, možemo naći skoro u svakom poglavlju ove knjige: takvi su fragmenti: oslobođena Tuzla, zasedanje AVNOJ-a, odbrana Drvara, boravak na ostrvu Visu... : :

Posebno vredi spomenuti česte lirske fragmente u »Zapisima«: to je, opora, gusta poezija bez afektacije i kićenja; »Napolju me je dočekala „studena januarska noć, Punim grudima udahnu) sam hladan, rezac vazduh i prenuo prtinom kući. Čulo se samo kako škripi snijeg: pod nogama, a inače nigdje ni ljudskog glasa, ni

šili mnogi literarni problemi. Studije su postale retkost, gotovo kao neki čudan anahronizam iz vremena arhivske-·i bibliografske egzotike prošlosti. Postupak kritike često nije. nikakav napor, nego samo imipresionističko poigravanje sujetom ili zlobnom “7„duhovitošću. Knjiga · Vlatka avletića »Sudibina automata« kao da objavljuje početak amalitičke, studiome. i detaljne kritike koja počinje sve više da hvata maha. Njegova dru ga knjiga »Kako su stvarali kuwjiževnici« u kojoj je sakupljen veliki ·činjemički materijal, nosi isto tako pečat alctribije. Pavletić je pre svega amalitičarv. On me reprodukuje svoj utisak koji je dobio od jednog dela i ne iznosi doživljaj njegove sadržime. Ako ponekad prepričava, onda je to racionalma deskripcija koja ide za tačnošću i preciznošću, ne za stvaramjem emotivnog štimunga. Njegov tempera menat je vrlo bujan, ali ra'cionalno usmeren, On.ne voli oduševljenia i očevidno se dobro oseća onda kad nešto zamena ili odbacuje. On je stalno oprezan i budam, rezervisan prema maletima lepote čijem pokoravanju uvek izmiče pomoću svoga kriticizma. Hladnokrvnost} mu omogućuje uporno i dugotraj mo kretanje po koordinajta– ma jednog literarmog ambijenta mezažarenog zamosom interpretacije. On ima vrlo razvijenu sposobnost zadržavanja ma jednom literarnom elemeniu; to je strpljivost koja mu omogućava da izvodi minuciozne “#malize teksta.

Uporno insistiranje na raz nim vjdovima jednog Kmijiževnog fenomena je više dar književnog istoričara, nego kritičara, ali ono pomaže Pavletiu da jače ispolji svoj ftemperamenini racionalistički stev, svoje sklonosti za ispitivanjem fakataiza i; ıošenjem dokaza. Na ime, Pavletić je iznazito in-

vek polazi od čimjenica sigurno uobličemih, i pravi zaključke pošto prethodno prouči građu. Kad se uzme u obzir đa se danas toliko mnogo površno piše sa punim preziranjem rada i napora i uz zanosmo prepuštanje matici asocijacija koje u većinii slučajeva samo obleću oko bitnih stvami, onda se pokazuje korisnost rada i postupka Vlatka Pavletiće, Mislim naročito na. njegov članak o Mirku Božiću koji upravo odudara po tome i smislu od većine članaka

»PRAVA KNJIŽEVNA KRITIKA nije ona, koja ramjenjuje wmjetničko djelo, već ona koja na nju upućuje, kao što ni idealno umjetničko djelo nije ono, koje mam Y&«ćinmnadomještava „sBivarmost, nego ono koje mas najkompleksni,e i majsugestivnije s njom poznaje, otkrivajući nam i nevidđlji\e, mepristupačne dubine života, suštinu samu, dostup nu tek sondi lucidne umjenmičke opservacije (Vlatko Pavletić: »Sudbina automaia“). -_____-_ ____--_—_ — 1

"kojise kod mas pišu o sličnim problemima. Analiziranje jezika i stila jednog pišca je faktografski posao prvoga reda: tu se Pavletić naj bolje snalazi. I ako se upoređi impresiomistički momir, posle dugogodišnje upotrebe potpuno isbrošen — kratki dah, subjektivizam koji stva va poetska stamja (ili samo Kkvazipoetska), briljantnu atmosferu duhovitosti (ili samo vica i kalambura), kroz paradoks, često #jsforsiram, — ako se dakle sve to uporedi sa analitičkim zahva-– tima Vlatka Pavletića, negumnijivo je prednost na nje govoj strani. Kod nas se če sto ftesni okviri novinskog prikaza smatraju kao neka vrsta olakšavajuće okolnosti koja opravdava siromaštvo Kkritičarske opservacije. Zaboravlja se da su neki strani Kritičari postali vo uticajni, dejgtvujući nepreRkidno preko nekoliko polustubaca (Rober Kam, Andre Ruso). Dakle, kao đarovita reakcija na površnost i fragmentarnost dobrog dela Kkritike. ova knjiga znači jednu

cc

laveža, ni najslabijeg zvuka. duktivni, naučni duh: om u- vrednost.

Mjesec, pun i sjajan, fočio je srmu i natapao njome pgrade, ogoljelo drveće isure litice, nadnesene nad kućerke zaseoka. Zastao sam na malom zaravanku pred ulazom u kuću i posmatrao okolinu. Učinilo mi se za časaz kao da nisam u napuštenom, ubogom bosanskom zaseoku, iz koga šu stanovnici pobjegli ispred fašista, nego na nekom začaranom

ogromnom blistavom brodu

koji fiho plovi neobuhvainom pučinom«. Poezija tu nije sama sebi cili i svrha: ona prožima atmosferu i dopunjuje sliku stvarmosti, živofta, prirode: »Ležim na debelom sloju suvog igličja kao na mekom ćilimu. Vatra se rnazgorjela i prijatno grije. Miriše smola, čuju se prvi glasovi logora i prvi glasovi šume koja se budi.

—=<z——=aa=== Svojim čitaocima i saradnicima redakcija »KNJIŽEVNIH . NOVINA«

'eslita praznik rada

1 Maj

—I:a Kvo, najzad, i četvrie sveske Ovog zbornika koji je wzeo na sebe uloga baromefra maše BSavremene književnosti. Ako odmah. postavimo pitanje koje se očekuje svakom prilikom kada de reč o Almanahu, biće potirebno da odmah donesemo i odgovor, Pitanje: kakva je svrla, jedne. takve publikacije, koje se još uvek postavlja, može se donekle zadovoljiti odgovorom koji je m predgovorm nekako em passant daop Božidar Borko. Ako zaista Almanah ireba di bude ogledalo rada w #đđdokviru Saveza književnika, i alto je Almanah neki pregled stanja mnaše literature, onda možemo odmah wstanoviti da najnoviji Almanalh za godinu 1955 (zašto tako kasno, avaj?) pokazuje vidan mapredak gu mnogim pravcima naše književne aktivnosii. U njemn je vidnije nego ikada ranije izražema difuzija estetskih traženja i raznih strujama na područjima svih / književnih „rodova, Možda je mali nedostatak što nije dovoljno okaraktevrisšan prilično značajan vid naše književnosti a okviru fe burne godine. Pisci najekstemnijih eBstetskih ghvatanja zastupljeni su hporednim, za mjih nekaraktereističnim, prilozima iako je Nigurno da se njihova aktivnost te godine razvijala baš wu onom smislu za koji ovđe plediramo, Nova imena iako svojim prilo= zima mne donose osveženje „ednoj takvoj publikacıiji ,ipak evidentirajn stanje i orijentaciju mlade Nnjiževne generacije.

. Ako bi se sudilo o stanju naBe literature na osnovu ovakvih

ZA 1955

publikacija Saveza Mmjiževnika, onda bi Almanah 1955 na grafikonu naše literature označaVAO mesummnjiv napredak, iako samo približno daje omu sliku kojn bi mogao dati. Nezastupljenost izvesnog broja naših reDrezenftativnih pisaca, čija se aktiynost razgorevala i wu toku ove almanaške godine, pretstavlja jedan od ozbilinih nedđostafaka Almanaha koji sebi wzima za pravo da bude slika „jedne takve godine, Doduše „predgovornik ovog zbornika Raže: „U pojedinim republičkim udruženjima preovladalo je načelo da treba, koliko je to mogućno, pokloniti pažnju novim imenima i, pošto se ustanovi Kkvalitet odabranih priloga, tim imenima dafi prednost pred onima koja sm u Almanahu bila veći ranije pretstavliena. Zato je izostalo nekoliko poznatih imena i jedan broj priloga koji spadaju u ono Sto reprezentuje liferarno smivaralaštvo u 19055 godini“, Ali takvo opravdanje „je neodrživo s obzirom da u Almanahu postoje i prilozi koji mne „Yeprezentujun literarno stvaralaštvo u 1955) godini“ Čemmn onda takva redukcija? Nasuprot ovoj tendenciji sastavljača zbornila uzimamo za primer članove MDdruštva Mnjiževnika Hrvatske koji, iz ko zna kojih razlog, nisu zastupljeni čak ni prefstavnicima, čitave jedne aktivne generacije mlađih pisaca, čije o prisustvo moralo zabeležiti, Neoliko RKkarakterističnih „priloga refilo bi problem. Makedonci su pak, svoje pesmike vastupili pridrazima, a Blavko danevski, u

Vlatko Pavletić pokazuje više aliniteta prema čisto literamim HMKkvalitetima jedne tvorevine, nego prema njenom misaonom svetu. Za njega je, čini mi se najvažniji ili. bar jedan od najvažnjjih, zahteva koji postavlja piscu: reljefnost likova i živoima neposrednost situacija. Ovo ga je neminovno odvelo prihvatanju realističkih postulata. Nije ni malo slučajno da je članak o.Miriku Božiću. piscu koji sirovost života tako jako oseća i kazuje, verovatno najbolji u knjizi; i da je članak »Cvijet na rubu kratera« najsabiji upravo zato što se Pavletić u njemu upuštao u filozofska uopštavanja, u amtimilitarističke špekulacije esejističkog žamra kako se on danas shvata, ali koji ne odeovara prirodi njegovog talen ta. Pavletić vrlo dobro razlikuje veštačku konstrukciju od nađahnute vizije, i to raz likuje u sitnicama, u gotovo nevidljivim porama. Kao izraziti amalitičar, on vešto i minuciozno raščlanijuje re=čenice, tragajući za isključivo literarnim osobinama. 1I zato mu se dešava da brzo prelazi preko filozofske supstance jednog dela. U Mkritici o Ranku Marinkoviću, punoj oštrih i tačnih opaski „ Uužoj, književnoj, strani pripovedaka hrvatskog pripovedača, on samo konsiatuje neke filozofske: tendencije koje pbostoje u njima. Karakteristično je za prirođu njegovog Mlritičarskogs postupka kako on, naprimer, dokazuje uticaj egzistencijalizma na Marinkovića. On poredi dve verzije istog teksta, predratnu i porabnu, i zbog izmene nekih reči, dale sa lingvištičkog gledišta, utvfđuje taj uticaj. Ovai načim dokazivanja je mprilično ubedljiv, mada jednostram.

Savremena literatura traži šire registre od onih koje nam je tradicija ostavila. Iako jedan roman nije nikada bio niti će ikada biti dobar bez autentičnog daha života, savremeni roman se mora Ocenjivati i sa pozicija ađekvaitnih njegovom specifičnom značenju. — Pilozofski i romamsijerski tokovi se stapaju i zato je potrebna i filozofska analiza. U studiji »Sudbina automata« Vlatko Pavletić je tretirao u formi eseja jednu izrazibu pojavu savremenog drušiva i književnosti: otbuđivamje čoveka.

RIMNNAM SAVEZA KNJIEVNIKA JUGOSLAVIJE

GODINU

1955 godini, dobitnik nagrade za scenario „Vučja moć“, zaslupijen je člankom o slikaru Nikoli Martinoskom (!), iako je Dpovnat kao prozni pisac, inko u ovom Almanahu mema nijednog scenaria, — tako Marakterističnom književnom formom u O" đinama razvoja naše Kkinematografije, Idući dalje m nizanju sličnih primedbi uzimamo za primer Novaka Simića, pripovedača i romansijera, koji je reprezentovan lraćim esejom o Dos Pasosu, Dobricu Ćosića, 1955 nagradenim NIN-ovom nagradom «a roman „lioreni“, a u Almanahu reprezentovanim „jednim tekućim člankom („Susret wu Moskvi"); zatim bih naveo Radomira Nionstantinovića, Marka Histića, itd. itd, Čime je, naprimer, zastup'. ljen književnik Siniša Paunović? Sa dva tri pitanja postavljena Isaku Samokovliji („Rad Se vaš ded preselio iz Goražda?"), Bve ove nedostatke Almanaha navodim zbog toga to BU 5dstavljači sebi postavili u zradafak da odaberu Bve ono ŠRtO „.„markantno označuje put, smer i uspehe literature m dJugoslavi,ji“, Plašim se da je mna tim pozicijama Almanah „izgubio nešto od predviđene apsolutne vrednosti, i da je realno ostvarenje, iako bolje i u tehničkom i Kvalitativnom pogledu od svojih prethodnika, samo dokaz više kako je teško napraviti jedan idealni zbornik to vrskie. Sastavljači zbornika time dobijaju i rasluženo priznanje.

Jedno od bolnih pitanja Al-

KNTIPRVNB N

On je nju vezao za dva nosioca, Dijamelovog Salavena i Kamijevog Mersoa, i onda izveo komparativnu analiza više psihološko-literarnu, nego filozofsku.· Pavletić je sa smislom za suplilnosti išao od jedne crie do druge i tako uverljivo, živo i konkreifino pokazao dehuma nizaciju čoveka koju slikaju savremeni romansijeri. Njegov stil je najreljefniji kada je o u svom domenu, u analitičkom, filološkom i literarmom proučavanju činjenica., Njegov nedvosmisleni stav daje nešto odlučno i energično njegovoj reči. U esejističkim upoštavanjima, u trenucima sintetičkih pothvata. reči ima isuviše mnogo i čovek zaželi de sve to bude malo jednostavnije. Namerno ostavljam da na kraju nešto kažem o članku »Kaos na pragu idealnoga« (ogled poezije Tina Ujevića). Alktuelnost i značaj same teme nameću potrebu za posebnim isticanjem nekih u tisaka i misli. Pre svega, teško se može složiti sa tvrđenjem Vlatka Pavletića, da je poezija Tina Ujevića inte lektualistička. Tinov glas u »Kolajni« i u »Leleku scbra« pretstavlia sklad cerebralnosti i emocionalnosti. Tim je možda i zato tako veliki, što je uspeo da duboku emociju depersšonalizira butem refleksivnog objek tiviramija. Njegov stih je pun infimme draži nailičnijih osećania i bezličnih misaonih teza istovrememo. Eliot kaže da je za svaku emociju potrebno naći njen misaoni ko relat: Ujevićeva poezija ovo najbolje i naipotunije pokazuje. Ali daleko važnije ja od neslaganja u stavovima, koje je sasvim prirodno i nerazumljivo postoianje do kumentovanih i ozbilinih sta vova, bez obzira de li se sa njima slažemo ili ne. Vlatko Pavletić polazi od izvesnih principa i svoje mišljenje formuliše otsečno, jasno i precizmo. Instrument Kkritike u njegovim rukama postaje merilo vrednosti. Pavletić se ne ushićuje nečim pre nego što ga ne proceni. Njegov kriterijum je nešto uzak i njegovoj oštrini treb dodati više širine i gip kosti. #. Pavle Zorić

manaha Je egova određenost vremena, Sead dana u Btvara nju jedne nacionalne lilerature samo je jedna od slabijih ili jačih karika u lancu njenog Tražvoja, Idući dalje, jedna godina može biti godina stagnacije pojedinih pisaca i otuda se i javijaju one opravdane nesrazmere nnutar Almanidha, Pa ipak, Al manah kao vrsta književme pu blikacije, ima draž šednoži literarnog trenufka Par io remenu, „nepon | Niva Tačk0yi razvoju poješinih

rvi mah moglo pomisliti. Stavljon pred ovu rope aa mu Nmjigu Saveza njiževnika ŠOgupiavlje) ja sam sa izvesno lakoćom izneo sve one primedbe koje su mi se u prvi mah učinile na mestu ali, iako svestan dobrih, gdegde čak izyrsnih njenih strana, ja 5e neću zadršavati na njenim kvalitetima, jer su oni sadržani u Mamoj knjizi. Smatram da je mnogo potrebni-" je govoriti o onome što bi tre-

balo još učiniti da ova zanimlji- . |

va publikacija postane iz godine w godinn 8ve bolja, Bar dosada je bilo tako.

Na krajn, treba povdraviti lepu opremm korica (Boško Ka vranović) i bogatu unu{rašnju iluWtracijm vinjetama Mladena Br

binovića, . V. B.

\

O. a LI 0.