Književne novine

gavisnu, kakvugođ bilo boju. IT crveno je ovV= đe prijemčivo pa deluje kao »pikturalna« neophodnosti, pošto može da bude samo upotrebljeno, nezavisno od svih materijalnih namera. Isto tako, razvija se delovanje crvenog sa odela na figuru i obrnuio. Ako je žalost ” obeležje slike, i ako je uglavnom usredsredocno na ličnost obučenu u crveno (prema Dpoložaju ovoga u celini kompozicije, prema njocgovom sopstvenom pokretu, prema criama i boji lica, prema držanju glave, itd.) crvena, boja odela snažno će podvući, preko unutfrašnje disonance Koju će proizvesti, tugu na slici i naročito onu tugu pretstavljenog lica. Upotreba neke druge boje, koja će sama po sebi da proizvodi efekat tuge, samo bi ublažila ovu impresiju slabeći njene dramatske sastojke. Naći ćemo ovde zakon kontrasta koji smo gore već nagovesliili. Samo upotrebom crvenog u fužnoj kompoziciji dramatski element može da, buđe uveđen. Crveno, ustvari, obično, kad je izdvojeno, ne muti nikakvom ingom mirno ogledalo duše. · i Ako je upotrebljeno za drvo, prisufni smo slučaju sasvim različitom. Osnovni ton crvc=

KANDINSKI-

Z iz .

TEOBIJA

· Slikarstvo se danas nalazi u novim uslovima. Oslobađa se tesne zavisnosti od „prirode”. Ali emansipacija je jedva počela. Ako su boja i forma već poslužili kao unutrašnji uzročnici, to se do sada zbiva!lo naročito na nesvesan način. Davnašnje umet-= nosti, kao i persijska, već su poznavale i upražnjavale podređenost boje geometrijskim oblicima. Ali izgrađivati na osnovi čisto spirituelnoj, prefstavlja posao za koji je Doftrebna, dobra izdžljivost. Počinje se pipajući, ide se prepušten slučajnosti. Slikar ne samo da treba da vaspitava oči, već mora da se O-–

,

ZANAT JEDNO · PISCA

RAZCOVOR SA FRANSOA MORIJAKOM

prirodi (i moderni pre{stavnici- dekorativne umetnosti traže takođe svoje motive u poljima i šumama). Čak i kad ne bi nikakav drugi izvor inspiracije bio korišćen, već samo spoljnja prirođa, čak i tada bi bila istina di: u ornamentici, zaista umetničkoj, prirodni oblici i boje nisu korišćene kao čisto spolinije, već više kao simboli, đa bi na kraju postali vrsta hijeroglifa. Završilo se tim, da gubeći malo po malo od onog što su pretstavljali, poslanu za nas nerazrešljivi, tako da im više ne možemo ni da otkrijemo unutrašnju vrednost. Kineski zmaj, na primer, nije potpuno izgu-

__

77; 2

|J braća duši, naročito da je učini sposobnom da bio svoj telesni izgled. A. međutim on fakO ·mnog ostaje onakav kakav jc bio u prethod| odmerava boje ulančanim terazijama, treba malo deluje na mas da mi možemo bez ikakve nom primeru. Ali se u tom slučaju dodaje LI da razvija sva svoja sredstva da bi u času | opasnosti podnefi njegovo prisustvo u Spava– · pgihički valer koju jesen proizvodi na dušu |I rađanja dela bile sposobne ne samo da prime ·«ćoj sobi, ili irpezariji u kojoj nas neće više · (jer reč »Jesen« jesle, sama po sebi, psihičko

spoljne impresije (i prirodno, ponekad, da izazovu unutrašnje), već takođe i da deluju kao određujuće snage.

plašiti od pokrivača na stolu izyezenog cVĆficima. ;

Pri kraju epohe Koja se objavljuje, gotovo još cela pod horizontom, nova ornamentalna umetnost možda, će se razviti. Ali se već može unapređ reći da se neće inspirisati geometrijskim oblicima. Bilo kako bilo, u ovom trenutku bilo bi takođe besmisleno nametati ovakve ornamente, kao kad bi želeli da se raseveta pod našim prstima, na silu, cvet čiji je pupoljak jedva napupio.

Mi smo za irenutak čvrsto vezani još za prirodu; tu treba da crpemo naše oblike. (Slike čisto apstraktne su retke.) Celo pitanje se svodi kako to treba činiti, to će reći dokle može da ide naša sloboda menjanja oblika

jedinstvo kao što jeste začeće realnog, apstraktnog, imaterijalnog, telesnog). Boja se blisko povezuje sa predmetom i sačinjava element koji sam deluje, lišen svoje dramatičnosti koju može, kao Šio smo videli u slučaju crvenog odela, uzgredno a nosi.

S crvenim konjem slučaj je opet drukhčiji. Dovoljno je samo da se izgovore ove dve reči pa da čovek bude prenesen u jednu drugu atmosferu. Crveni konj ne postoji u stvar– nosti. Potrebna mu je i sredina što je moguće manje prirodna. Bez toga, ne bi se u tom videlo ništa đrugo đo prosta neobičnost (čiji površni efekat ne bi imao ništa zajedničko sa umeinošću), vilinska priča rđavo

a u“

Ako bi, od danas, presekli sve veze sa prirodom, kad bi se iz nje isčupali, bez dvoum-– ljenja i bez mogućnosti povratka u nazad, i zadovoljili se samo na sastavljanje čistih boja sa oblicima slobodno izmišljenim, dela koja bi načinili bila bi ormamentalna, geometrijska, vrlo malo različita od neke kravate ili tepiha. Uprkos zahtevu čistih estetičara i onih koji u samoj prirodi pre svega, traže „iepotu”, lepota boje i oblika nije u umetnosti Š cilj dovoljan po sebi. Nismo dovolino naprcdovali u slikarstvu da bi već bili duboko im-

Z

Fransoa Morijak na terasi

_ — —– — –– –- I———– SS :—O.

Pariski

nedeljni

list »EKSPRES«

objavio je u jednome od svojih poslednjih brojeva iazgovor svog saradnika sa roman sijerom Fransoa Morijakom, članom Francuske akademije. Morijak je inače stalni politički saradnik »EKSPRESA«. Objavljujemo u izvodu ovaj intere

santan dijalog.

Piftanje: Za svo one koji so ihteresuju za književnost, pisafi znači pre svega pisati romane. RHRoman ostaje najveći od svih rodova književnosti, to je van svake sumnje, bez obzira na ' napade od strane sviju onih WoJi nalaze da je roman izašao iz mode... Za nas, koji pratimo savremeno književno stvaranje, isgleda da novi pisci ne pišu više »prave« romane,

Danas izgleda da je savremeni francuski roman w krizi.. Mi vas molimo da nam pomognete da razberemo u kome se momentu dogodio zastoj, kada se zamrslo čvor i da nam najpre kažete NRako „stoji stvar sa vašom strašću. I pre svega, čitate li još uvek romane?

Morijsk.: Čitam ih- vrto malo. Starošt, to komstatujem svakog dana, ubija lič~

mosti u meni.. Ja sam bio skrastan čitala, mogu da kažem. nenasit, ali sadđa..,

Kad sam bio mladđ, moja sopstvena budućmost, onakva kakvu sam je ja zamišljao, uspela je da stvori oko Gospođe Bovari, Ane Karenjime, Balzakovih ličnosti alniosferu koja ih .e za mene čimila živim ličnostima. One su mi predočavale Sve ono o čemu sam ja sanjario za sebe, moja sudbina bila je pretskazana njihovom. Zatim, ukoliko se moj život dalje odvijao, one su me sve više okružavale kao suparnice. Neka vrsta želje za ftakmičenjem primorala me je da se odmeravam sa njima, naročito sa Balzakovim ličnostima; sada su one za mene đeo onoga što je prošio. · S druge strane ja još uvek · mogu da ćčitanı romane jednog Bernanosa ili čak Hismansa pošto oni imaju ·jedno me:iafizičko prođuženje. Što se tiče romana mlađih generacija, interesuie me naročito njihova tehnika. zato što m» romani VISĆ me zagrevaju, mnogo sam više upućen ma istoriju, na istoriju koja se stvara pred našim očima... Pitanje: Mislite li da vam je ovaj stav osoben? Zar ne nalazite da se u vremenu u kome se težina događaja, kao onih u Aliru. naročito oseća. ceo svet oslobađa pomalo od fikcije? Merijak: Sve su epohe bile više ili manje tra'gične. Događaji u kojima živimo me bi bili dovoljni da objasne ono što se uglavnom nzziva krizom romana, što uostalom nije kriza publike, koja i dalje oseća po_ trebu za romanima, pošto su - firaži danas znatno veći nego u mojoj mladosti. · ___Ne, kriza romana je po mome mišljenju metafizič"kog karaktera, ona je povezana sa izvesnim koncepcijama ljudi. Povika na psihološki romah dolazi u najve-

__ ćoj meri zbog iđeje koju da-

našnje generacije imaju o čoveku i koja je potpuno negativna. To nestajanje ličnosti počelo je već davno. Ukoliko roman više napreduje utoliko se ličnosti više gube u njemu... a

Istovremeno kad i slikarstvo bez figura, rodio se i roman bez ličnosti ili roman čije ličnosti nemaju nijednu crtu koja bi bila karakteristična za njih.

· Ja mislim da ako kriza roO-·

ie mana postoji, onda se ta kri

za uglavnom svodi na krizu tehnike romana. Roman je izgubio svoj predmet; to je

ono što je najozbiljnije. Odatle treba poi.

Naše mlađe generacije misle da su otkrile, posle Džojsa i posle Prusta, da je »predmet« nekadašnjeg romana bio prigotovljen i da nije imao veze sa stvarnošću.., Pitanje: Govoriti o nestajanju ličnosti, zar to ne znači isuviše misliti na eksperimenta– lan roman? Ipak, kod Prusta ili kod Kafke još uvek „postoje ličnosti, One se svakako razlikuju od Balzakovih ličnosti, ali mi ih se ipak sećamo, raspozna-

emo ih imenu, i čita d:: inaya ečoju epšltćeneiji, 1

Morijak: Ja ću vas sigurno mnogo skandalizovati. Ja veoma slabo poznajem Kafkine romane i u isto vreme dobro znam Kafku, jer me on kao ličnost pasionira. Čitao sam mjegov »Dnevnik«, njegova »Pismać, sv Što se odLosi na njega. Međutim, njegove romane ne mogu da čitam.

Ja ne zameram mlađima njihovi tehniku, nego im žameram što veruju da postoji neka njihova tehnika, koja proizilazi iz Džojsa ili Poknera itodbacuje sve ostale. Po mome shvatanju pak, svaki romansijer dostojan tog imena stvara svoj SsOpstveni stil, koji vredi samo za njega, i koji posle njega nc služi više nikome. Jedna tehnika može da posluži samo jedanput.

Međutim, ja se kod novih

romansijera divim „onom »istraživanju ·apsolutnoga«,

onoj mržnji prema hipokriziji i opsenarstvu, ali, ostavimo to... Ja nisam filozof.

Pitanje:

kaže. Ali, zašto toga? -

Morijak: «Svaki put kad je knjiže i talenat u ocpađanju, filozofi su u dobitku. Ja nemam ništa protiv njih, ali malo pomalo oni su potpuno preovladali.

Ipak je veoma značajno da je ličnost koja je najjače obeležila našu epohu na književnom polju, jedan filozof; Žan Pol Sartr je pored toga još i veoma tnlentovan, bez toga on ne bi zauzimao me=sto koje zauzima. Uporedite njegov uticaj sa Bergsonovim uticajem, koji je ostao ograničen samo na idejnom planu i koji je na književnost uticao samo posredmo, preko drugih književnika.

Tako se obično se branite od

Malro, Kami — to su pisci koji imaju svoj istem mišljenja. Čista Književnost

više ne postoji — bar ne kod onih koji nešto znače...

Ova gener.cija je strašno inteligenina. Nekada su talentovani ljudi mogli i ne biti mnogo pametni; ali danas, nbe!...

Ukoliko su u pitanju filozofi, oni verovatno osećaju mnogo manje potrebu za fikcijom nego mi. Postoji kod

" našin mlađih izvanredno ja-

ka želja za objektivnošću... Ali tako se ne stvaraju Dpesnici. Pitanje: Da li mislite da

su filozofi pukim Blučajem 08VOjili književnost?

Mori jak: Postoji najpre jedan istoriski uzrok.

svoje kuće

Francuska je preživela dramu. Sartir je izrazio očajanje svoje gemeracije. Nije on taj koji ga je stvorio, on mu je dao opravdanje i stil.

Pitanje: Vi rekoste da se v\iše interesujete a MNafku Kao čoveka nego za njegova dela. Vi sle na jednom mestu napisali da vas kroz »Orkanske visove«ć privlači ličnost Emili Bronte, Budući da su ličnosti romana iščezle, pisac stupa wu prvi plan

i malo pomalo osvaja čitavu scenu?

Morijak: Skoro sva dela umiru, a ljudi ostaju;

mi danas od Rusoa čitamo samo »Ispovesti«, a od Šatobrijana »Zagrobne memoare« Samo nas oni interesuju. Ja sam bio i ostao veliki poklonik Žiđa. Međutim, već danas izgleda da će od njegovih dela trajno ostati samo njegov »Dnevnik« i istorija njegove mladosti opisana u knjizi »Ako zmo ne ugine«. Ono što je u književnosti najveće i što pretstavlja najveći uspeh, to je kad pisac iščezne a delo

RIŠTE

SS |

Ž

77

727 /

ZA

27

ŠŠ nedostatka logike.

postane shvatljiva,

7077

7

AAA

27%;

presionirani kompozicijom oblika i boje bot-

puno emancipovanim. treperenje će se dogoditi (kao što se to i dešava pred nekim dekorativnim delom.) Ali to će biti samo neprimetni drhtaj, emocija vrlo slaba da bi prešla nervni domen. Međutim, kad se dostigne taj spirituelni obrt na kome smo mi, ijudski đuh, povučen u vriloge koji ga opsedaju, dobija sve brži i brži ritam. Njegova baza „najpostojanija”, pozitivna nauka, prevaziđena, je i sad se pred njim otvaraju perspektive rastvaranja materije. Može da, se kaže sa izvesnošću da nas još malo vremena razdvaja od čiste kompozicije.

Ornamentalna umetnost nije u svakom slu~. čaju uvek lišena života. Ona ima svoj SoDstveni unutrašnji život. Ali je ona za nas često nerazumljiva (stara ornamenftalna umet___nost) ili zamračena zbog svoje ispreturanosti i Viđimo fiu samo jedam a svet u kome se ne pravi nikakva razlika iz| ___među odraslog i onog što je u embrionu a gde _ i jedno i drugo igra istu društvenu ulogu; ~ svet u kom su bića — čiji nos, prsti, pupak žive nezavisne živote — rastrgnufia na jed| __noj površini. To je pel-mel kalejdoskopa koji su stvorile slučajne igre materije, a ne duh. Uprkos te nerazumljivosti, nesposobnosti da ornamentalna umeinost vrši ne manje uficaj na nas, ma koliko proizvoljan i nepovezan bio. Izvesni orijentalni ormament je potpuno različit od švedskog ornamenta, crnačkog ili grčkog. Ne kaže se bez razloga za jednu štampanu tkaninu da je vesela, ozbiljna, žalosna, živa, itd... služeći se pritom istim epitetima muzičara kad žele da određe izvođenje jednog komada (allegro, s5erioso, orave, vivaco). Vrlo je moguće pri tome . da je ornament rođen, đavno, iz podržavanja

ZAVOBAJIAAIAAIIIIIDODBRNISLLAZO

JEDNA4 PREMIJER4 DOMAĆE DRAME I DY4 GOSTOVANJA

Bez sumnje nervno

po našem tkusu i sa kojim bojama treba da ih združimo. i (ya

Ta sloboda treba da ide toliko daleko dokle može da, domaši intuicija ume{nika, i nikada neće biti dovoljno ponavljati od koliko

je značaja i neophodnosti đa se ta intuicija razvije.

Uzmimo nekoliko primera.

Odvojeno uzeto, toplo crveno je uvek nađražujuće. Čim prestane da bude odvojeno, čim se pojavi, ne više kao apstrakino, već kao element nekog bića, spojeno sa jednim prirodnim oblikom, njegova unutrašnja vređnost naći će se đuboko promenjena. Pridruživanje crvenog raznim prirođnim oblicima povlači više unutrašnjih efekata koji, zahvaljujući stalnom dejstvu, iako obično podvojenih od crvenog, čine utisak srodnog zvuka, Primenimo to crveno na nebo, ma cvet, na odelo, na lice, na konja, na drvo. Crveno nebo, preko asocijacije, izaziva zalazak sunca, požar ili neki drugi prizor te vrste. Dakle dobija se jeđan »prirodđni« efekat (ovde svečani i preteći efekat). Izvesno je da je način na koji su tretirani predmeti koji se povezuju sa crvemim nebom od velikog značaja. Postavljeni u uzročne odnose, sjedinjeni odgovarajućim bojama, učiniće da će prirodna odlika neba poprimiti pojačanu rezonansu. Naprotiv, ako se odvoji primetno od prirode, nastupa mogućnost da se oslabi »prirodna« impresija neba, i, čak, da se sasvimh razori. Sličan efekai se dobija kađ se poveže crveno sa licem, gde može da označava izvesno uzbuđenje ili naročito osvetlenje. Ovi efekii mogu đa buđu poništeni samo izraženom apstrakcijom u drugim delovima, slike.

Sasvim je drukčije sa crvenom bojom nekog odela. Ođelo može stvarno da ima me-

Miodrag Djurdjevic: »froje«

Već godinama miko he izvođi komađe naših savremenih dramskih pisaca a veoma im sc retko pruža i prilika da viđe svoja dela otštampana Njihova sudbi.na tužno potšeća na Vagnerovu nesreću: njegove opere nisu izvođene đecenijama i kako je bio slab pijanist bio je prepu=šten na milost i nemilost sODpstvene imaginacije, Ako se u tim nepovoljnim okolnostima istraje i pritom postignu izvesni rezultati onđa se to graniči gotovo sa podvigom, •

Đurđevićeva drama Troje n pisana je pre četiri godine. U međuvremenu autor je sigurno otišao đalje i o tome će nam dati najbolju sliku njegov komad Poglea unatrag koji sprema Beogradsko dramsko pozorište. Drama Troje — koja nesumnjivo potiče ođ dramskog pisca od nerva — nije bez izvesnih dramaturških nedđostataka. Ne smemo zaboraviti da tek izvedena drama omogućuje piscu da konačno prosuđi o toni određenom delu kao i O svom delu uopšte. Nesreća je u tome što nedostatak iskustva i Đurđevićeva hrabrost đa, govori ne konvencionalno O izvesnim problemima mogu da doveđu do nepotrebnog nesHorazuma. šta se najviše može zameriti Đurđevićevoj dramaturgiji. Pri analizi ove kamerne OTO uočićemo, bez obzira na piščevu podelu, četiri jasno omeđena dramska dela: pre svega ekspozicioni deo (u užem smislu); pa onda Žarkovu introapekciju; zatim deo U kome dolazi do neke vrste intimnog i iđeološkog dvoboja između Žarka i Stojana i najzad završni đeo o žarkovom prelomu i samoubistvu U svakom od ova četiri dela neposredni dramski ciljevi su drukčije formujsani ali izgleda da ne postoji dovoljna unutrašnja povezanost i da nisu podjednako važni za razvijanje centralne dramske akcije ka kraju psihološki i dramski celishodnom. U prvom (ekspozicionom, delu autor nam saopštava samo neke nužne pretpostavke za razumevanje radnje ne karakterišući ni ličnosti ni, docnije zbivanje U drugom delu Žarkova introspekcija — doznajemo svu neophodnu pređistorii junaka ali se istovremeno,

roz dug Žarkov monolog, zapliće i intimna psihološka drama Žakova. Neposredan cilj je slikanje završnog akorđa drame jednog izdajnika, Njegov unutamji svet ima sve karakteristike psihopatološkog stanja i kome dominira samo jedna iđeja: ponovno zaoštravanje afekata davno završenih što se pokazuje kao osnovna pretpostavka za U-

spostavljanje duševne ravnoteže. Taj se stvor muči, ali je njegova moralna drama završena mnogo godina pre nego što počne zbivanje. Žarkovo prenapregnuto i bolesno duševno Stanje u izvesnom smislu čini Verovatnim obrt do koga dolazi u nastavku drame. Žarko očigledno ne Želi da sa sveta nestane njegov suparnik i on čak izričito kaže Stojanu da ne želi njegovu smrt: dok je ovaj živ, sugerira. mu bolesna uobrazilja, sve se može dogoditi ispočetka. 'U ovom delu drame u Centru je sukob oko Olge (ustvari odjek ranijeg šukoba) ali postepemo đrama dobija Oođlike ideološkog obračuna, To je pomeranje težišta, sa intimne psihološke drame u pravcu. iđejne drame i prva đramaturška nelogičnost: Nćpo-

sredni dramatski cilj ješte de-

Scena iz baleta »Žizelać prikazanog u beogradskom Narodnom

maonstriranje Žarkove nemoći đa unizi Stojana i time stekne neku vrstu ravnoteže, U odnosu na raniji periođ akcija se nije razvila (u koliko se tiče glavnog junaka) i Žarko se nalazi u stanju koje se ne razlikuje od pret hodnog. U četvrtom „delu dolazi do preokreta koji izaziva. najviše dvoumljenja: čovek koji je trenutak ranije bio van sebe zbog nemogućnosti đa slomi otpor uhapšenih i tako nađe Smjrenje odjednom menja stav: pušta na &lobođu zatvorenike i sam sebi presuđuje. Nesporazum je

utoliko oseiljiviji što je u pita-

nju finale đrame i sama poenia komađa. Da nije gledalac pogre-

šno razumeo đa je Žrakova, moralna drama ođigrana pre više godina? To očigledno nije tačno i nameće se utisak đa je jedan psihopatološki slučaj nasilno za. vršen uz prizvuk etičke drame. Jer ne može biti sumnje da je Žarkov život odđavyno završen u moralnom smislu; da se on uvija i grči pod pritiskom patološke potrebe de vraii u njega ravnotežu neprekidnim insištiranjem na završenim stvarima, i neprestanim | „samođokazivanjem da su i svi drugi slučajevi slični, U wvakom slučaju i

pozorištu

Stojan i Olga su mu potrebni kao jeđini sveđoci Za koje njegovo mučenje ima smisla: dok su oni u njegovoj vlasti on se može nadati nekom razrešenju, Ako oni ođu nađa je potonula zauvek! Suprotno nije opravđano pogotovu što se nije desilo ništa novo ođ presudne važnosti.

Sve druge slabosti blede pred ovim nedostatkom kao i pred znatnim preimućstvima ovog dela. Tako naprimer jedva je Opravđana zamerka đa je izdđajnik uverljiviji, od pozitivne ličnosti: Đurđevića je oj početka zanimao ovaj čovek, i to je pravo Stvaraoca. Ji, zar mu se može zameriti što nije stvorio ubedljiv pozitivan karakter kan to, u ovoj epohi negiranja, teško uspeva ikome. Najviše mu se u ovom 'pogledu može zameriti što je u drugoj polovini drame neopravđano napustio trag na kome je bio: da ćutanje buđe đramaturška komponenta koja đominira scCemom,

Svakako je najveća vređnost sđrame u unutrašnjoj dramatičnosti islednikove ličnosti, Unutarnja, drama ovog čoveka ima bezbrojne tokove, okuke i podvodne grebene, razvija Be često u više psiholoških planova, i ni u jeđnom trenutku, osm lu završnom akorđu, nije neuverljiva. Tekst islednikov je čist i prekoran u dramaturškom smislu i sadrži uznemirujuće „parabole | neočekivane asocijacije kao i niz poetskih metafora univerzalnog karaktera. Senka banalnosti ne nadnosi se nađ ove rečenice u Kkojima« je sačuvan i smisao za fakturu našeg svakodnevnog govora, Đurđević je sudeći po ovom tekstu pisac pouzđanog dramskog instinkta (i osećaja za ljudsko): na njemu je đa razvije ove osobine.

Reditelj M, Tomić zamislio je pretstavu skoro u obliku monodrame. U prvom delu to je uostalom bilo i jeđino moguće; u nastavku to je bio način da se pretstava odbrani od izvesne infeviornosti ostalih dveju ličnosti, koje su u tim trenucima šlužile samo kao neposredan povod za psihološke reakcije Žarkove. Tako i ono života što ga ima u njima, nije dolazilo do izraza. Na izvesnim mestima međutim mogao se konstatovati nesporazum između režije i pišca, To. se pre svega, odnosi ma veliko Stlojanovo Ćutanje. Po nameri autora ovo nemo egzisštiranje je 8psolutno ravnopravno pa č i nad. moćno nad Žarkovim monologom Neprirođno dugo okrenuvši glum ca leđima gledaocima reditelj je onemogućio đa trašnjih radnji ove ličnosti do. minira pozornicom (posebno je pitanje šta bi ostvario V. Pantelić), Dobjjao se utisak đa se režija nije odlučno opredđelila za takav dvoštruki postupak: da nasuprot Žarku koga je Pleša igrao u totalnošti psihološkog i fizičkog pokreta stoje dve ličnosti formirane pretežno spolinom akcijom, Nije li samo neuverljiva gluma stvarala taj utisak? Na

primer, u tumačenju N. Kasapić moglo ošetiti sudnom trenutku drame je njena uloga u zbivanju, ka-

izvedena, (đakle, još jedna neobičnost koja bi teško prošla kao umetničko delo). Ovaj konj u jednom pejzažu nafuralističke škole, ljudske figure izvajane i macrtane prema pravilima anafomije stvorile bi neđozvoljenu dđisonancu koju ništa ne bi moglo da svede na bilo kakvo jedinstvo. Definicija naše Harmonije pokazuje kako se lo jedinstvo treba da shvafi i šta treba đa buđe. Treba još zaključiti da je moguće razdeliti na dva dela sve slike, i ,baciti ih u sred kontradđikcije, da se ide od površine do površine, da se načine sve vrste spoljnih površina dok bi povrBina unutrašnja ostala uvek ista. Konstruklivni elementi slike nc bi trebali više da budu pozajmljivani iz te spoljašnosti, već jedino tražene iz Unutrašnje Nužnosti. Onaj koji gleda sliku, s druge strane, vrlo je naviknut da otkrije u njoj »anačenje« to će reći spoljni odmos između fih različitih delova. U ovom praktičnom dobu, svi izrazi života, i prema tome i ume{nosti — obiikovali su jednog čoveka, nesposobnog, a naročito kad se radi o »poznavatelju«, da se proslo postavi pred sliku i traži sve vrste stvari (podražavanje prirodi, prirodi kroz temperamenat umetnika, temperament koji je prosto stanje duha, »slike«, anafomije, perspektive, ambijenta ,„itd.) Nikađa on ne traži da shvati unutrašnji život slike, da dopusti da ona neposredno deluje na njega. Zasenjen spoljnim sredstvima, njegov unutrašnji pogled ne UZnemiruje se đa ugleda život koji se izražava preko ovih sredstava. Rad sa nekim stupimo u zanimljiv razgovor, mi pokušavamo da prodremo u njega, zanima nas njegova duša, mi” sli, osećanja. Ne mislimo da se služi da bi se izrazio rečima sastavljenim od slova, da se ta slova svođe na odgovarajuće zvukove, DW

ZA

i muzika) postizala &u svrhu dok je promena rasporeda nameštaja samo produžavala pauze i UBpOravala ionako razvučen tempo

u Dpirekakva bes-"

intenzitet unu-

kav njen uticaj na Žarka i stav prema đogađajima. U dijaboličnoj igri kao što je drama česio neopravđano mnogo zaviši od blede kreacije: ali koliko smo puta, prisustvovali fenomenu kad se pred velikom glumom gube neđostaci psihologije koju je izgradio pisac i kađ nastaje nova ubedljivost — ubedljivošt scenska, sugerirana intenzitetom glumčeva, đoživljaja.

Statičnost tipičnu za monodra– mu ređitelj Tomić je pokušavao đa otkloni formalnim sredstvima: igrom senki na paravanu u prvoj Sšsceni, promenom rasporeda nameštaja u sobi (a time i mizanscena), muzikom funkcionalno uklopljenom u radnju i konkretnim „obravđavanjem nekih pauza (prisštlievski efekt sa rušenjem lampe na kraju prvog dela). Neka rešenja (igra senki

pretstave.

Za Branka Plešu mogu še reći samo mnajpohvalnije stvari. Senzibilan j senzitivan glumac izvukao je sve iz OVOg teksta a dodao mu je i posebnu đinamičnost. i uznemirujuću snagu, Još jednom se pokazalo da se samo na domaćim tekstovima, u krugu asocijacija aktuelnih u našim životima, može stvoniti kreacija razumljiva i u najsitnijim pojedinostima., Najzađ nalazimo se u nezavid“ nom i pomalo smešnom položaju da na osnovu dela koje je četiri gođine ležalo u fijoci predviđamo u kom bi pravcu trebalo da se Đurđević razvija. Poštenije je sečekati njegove novije drame, koje valjda neće biti ie sudbine, i da prosudimo o ražvojnom putu ovog pisca,

Vladimir STAMENKOVIĆ .

# O pretstavama mariborskog, · i ljubljanskog pozorišta

_—ao prvu Ppretštavu «gošti i

Maribora izveli su dramatizaciju .

Cankareve mnovele „Martin čur“, Pri dramatizaciji priče Franja Smerđu 'išao je najviše za vernim prenošenjem na pozormicu svih epizođa ove priDovesti Međutim ovu turobnu isto. riju, pritisnutu lakim i dugo. trajnim planinskim maglama, oživljava dramatičnost koja mije pozorišne prirode, Na čvormim mestima novele (u psihološkom smislu, Cankarevo poetsko tkivo ispoljava neodoljivu snagu vizuelne imaginacije (sačinjene od boja mraka, od tmina svetlosti i grafičko linije pokreta) iz koje emanira, dramatičnošt veoma bliska filmskom medijumu, Kraj pripovetke i Lojzetova smrt, naprimer, ostavljaju utisak {ilmske kadriranosti i pravo je čudo što ona do danas nije navela nikog da je prilagodi za film. U pozorišnoj adaptaciij ti kvalite. ti nisu, naravno, došli do igzražaja, ali se vediteli Jože Gale služio pri „ realizaciji nekim filmskim načinima. Na, takav postupak ga je uostalom nagonila i vrtoglava smena trideset slika Ove Bcenske reportaže. Muziku Bojana Adamiča, rediteli je hotistio za pojačavanje DSihološkog

zbivanju kao i »a

Ka-

drORVO u vamaturško povezivanje dramskih isečaka, Kontinuitet atard: skog zbivanja, nije se međutim mogao postići tako da se Kačurova suđbina' rasparčavala i gubila u moru pojedinosti MRađitelj je jedino uspeo da ostvari nekoliko verištički ubedljivih sce-

na dok je sam Cankarev tekst u medijumu koji priznaje ODURnU vrednost uslovnostima i iluziji često imao naturalistički prizvuk

U „Malograđanima“, drami liinog psihološkog tkiva, veđitelj Igor Pretnar poklonio je nar0* Čitu pažnju građenju odgovarajuće atmosfere kao osnovno sredstva za realizovanje dramske napetosti. Divamn se tako pomevila u pravcu čehovljevske lirske dramaturgije što ne mora biti sasvim neopravdano Analitička studđija sređine i karaktera takođe je bila zastupljena u Ovoj ozbiljnoj pretstavi.

Kao treću pretstavu na svom gostovanju Ljubljansko muestno gledališče prikazalo je tri dramske minijature Miroslava Vilhara („Detelina“, „Pretsednik Oop-

štine” i Poštena devojka”), tri

blago ironične, setno paliniranč i sentimentalne evokacije na ne~

davnu, nepovratno . izgubljenu prošlost. -

ON % Slovensko narodno gledališče

iz Maribora prikazalo je u Beo gradu „pored „Dnevnika Ane Frank" | komad Bratka Krefta „Kreature“. Komedija je pisana 1994 godine i kako sadrži iz političkih aluzija bivala je Pabranjivana, a pre rata se najduže održala na sceni maribo!skog pozorišta, Po zamisli autoya, jednog od vodećih slovenačkih dramslih pisaca, delo treba da raspravlja o mekim bitnim političko-etičkim problemima (0