Književne novine

Jubilarni internacionalni stoti broj

Indijskog časopisa »Kavita« (Poezija) Koji izlazi u Kalkuti a u kome se objavljuju isključivo stihovi, posvetio je svoju · „januarsku svesku đomaćim i stranim pesnicima. Pored dvadesetak domaćih autora koji pišu na bengalskom, gudžarati i hinđi jeriku, Štampani su — svi u prevođu na engleski jezik — i stihovi poznatih savremenih francuskih, engleskih, nemačkih i italijanskih pesnika među kojima su: Pjer MReverdi, ĐĐ: 98. Enrajt, Hans Egon Holthuzen, Gin'ter Ajh, Frančesko Arkanđeli i neki drugi.

Ovaj časopis beležimo zbog jugoslovenskih pesnika „Vesne Parun 1 Ivana Ivanjija čiji su prilozi objavljeni u njemu. Preveđena je pesma Vesne Parun »Lice u sjeni« i pesma Ivana Ivanjija »Vozovi«, uz kratke beleške o njihovom životu i radu. Tako nije rečeno zbog čega se uređništvo časopisa odlučilo upravo za ove pesnike između onih čije je tekstove dobilo, potrebno je istaći značaj ovakve međunarodne saradnje 1 kulturne razmene, a posebno ovakvih publikacıija.

The Listener

Otkako je vizuelna istina primljena kao Krajnji cilj likovnih umetnosti ona se pokazala kao veoma neđostižan pojam za umetnike; oni su tako bili uključeni u filosofski problem koji nikađ nije bio rešem, Čak ni pomoću „mođerne nauke o percepciji. Od trenutka kađ je Raskin postavio pojam »vernost prirodi kao imperativ, umetnost je sve više počela da skreće od rezultata koji je Raskin očekivao, dok nije dospela do svog sađašnjeg stanja potpune apstrakcije od prirođe. Pišući o MWnjizi profesora E. H. Gombriča »Umetnost i iluzijae Herbert Rid u članku »Problem stila« ističe

da je cilj pisca bio da pokaže da'

umetnost nikad ne može da reprodukuje »sliku na mrežnjači«. Ovaj fizički stimulus dozvoljava bezbroj interpretacija, i »stile u umetnosti, bilo pojedinog umetnika bilo Yazdobija, nije ništa drugo već jedna interpretacija izabrana iz beskrajnog niza mogućnosti. Zašto je u jednom vremenu jedna interpretacija „omi"\ljenija ođ druge? Gombričovo rešenje, kantovsko u suštini, jasno je i bogato ilustrovano: oko umetnika opaža samo ono čiji je nacrt, shemu, već stvorilo; »drugim rečima, umetnik se približuje prirođi sa pitanjem (šta viđim?), 1 odgovor koji on očekuje mora sc saobražavati sa onim

Ako su dobri pesnici uvek mladi, mlađi pesnici nisu uvek dobri. Zato je, mada je svaki izbor relativan, načinjen izbor između 300 pesnika, koje je kao »nove pesnike Francuske« pozdravio Žan Ruselo, pa čak i između 13 pesnika, koji su zastupljeni u vanrednoj analitičnoj antologiji od Žana Pari-a. Tom malom broju pesnika upućena su izvesna pitanja i evo nekoliko najzanimljivijih odgovora.

DA LI STE SE IKAD PITALI ZAŠTO PIŠETE PESME?

Zak Šarpije.•. — Nikad, ali kad Dpitate odgovoriću. Meni se čini da je poezija najprevashodniji paliativ nepotpunosti izraza proze, „domen u kome se sam način izražavanja ispituje, optužuje, i pokušava da nađe lek svojim osnovnim slabostima. 'ako je poetski izraz ustvari samo jedna kobna posledica (što ne mora nikako da znači da poezija proizilazi samo iz automatizma).

Zan-Klarans Lamber. — 'Po je isto kao da ste me pitali: zašto dišem? Ima sto odgovora, od kojih ni jedan nije zadovoljavajući. „Ono što mogu reći to je: da je za mene poezija jedna vežba sveukupnosti, Poema treba da izrazi, u svojim granicama, najvišu zgusnutost bića. Poezija treba da izrazi takođe i izvesnu intenzifikaciju, pražnjenje života. Klod Vinj. — Drugo se ništa ne događa osim da je čovek prisutan na svetu. Poema čini most između ftih trenutaka prisutnosti, Ona mas čuva od otsutnosti, privlačnog iskušenja praznine i očajanja. Ona nas potseća na ono što je. U izgnanstvu, koje je za, mene poezija, poema je

| skromni svedok moje prisutnosti.

Zam Lod. — Poetski akt jeste gest kojim dokazujemo da nismo robovi. i kojim se oslobađamo, „u svakom trenutku, odvratnih mesta. Ona ne mora biti hram u koji se mi povlačimo, ali ona se identifikuje sa vrede”

8 | ':

ško on smatra za razumno i jasno —

što zađovoljava njegov vizuelni sud«. »Umetnik smera da vidi ono što slika pre nego da slika ono što vidi«.

Stvamost je tajna koju mi ispitujemo različitim imstrumentima, ali i našom sposobnošću da stvorimo približnu kartu te misterije. Kakva je yYazlika između umetničkog dela i mape neba? Razlika ne može biti u formi, kako kaže Gombrič, jer i sazvežđa imaju formu. Mora biti da je u pitanju osećanje koje mapa ne može da izrazi. Emotivne reči koje izražavaju naša osećanja prema nebu pretstavljaju individualni i subjekTtivni trenutak vizije, izražen individualnim i subjektivnim znacima. Ali tu počinje filosofski problem: kakve to osobine daju trenutku vizije njegovu trajnu i staloženu egzistenciju? Mi ih nazivamo »stilom«. »Naša osnovna psihološka delatnost je integracija — traženje ravnoteže između duha ili psihe i spoljašnjeg sveta«. Trajna i staložena egzistencija je ova ravnoteža, skladni trenutak integracije.

Profesora Gombriča zanima »sintaksa ovog jezika formi«. Zašto se forme sjedđinjuju s vremena na vreme u stil? Kakav je odnos umetničkih formi prema formama prirođe, zašto slika koju prima umetnikovo oko neizbežno gravitira prema shemi koja je nezavisna. ođ percepcije? Profesor Gombrič zazire od svih nesvesnim činilaca. Mi biramo forme i povezujemo ih sa jeđinstvenim vizuelnim doživljajem. Nevino oko ne postoji. Ono je iskvareno trađicionalnim oblicima pretstavljanja, i sve što umetnik može da čini je da nastoji da se odvoji od sheme i približi doživljaju oka. Po Ridovom mišljenju ova teorija je tačna u pogledu većine umetnosti, samo je teško zamisliti kako je umetnost počela u ljudskom razvoju, ili kako se javlja u razvoju deteta. U dečjim škrabotinama forma dolazi pre ideje. Isto se dešavalo u paleolitiku. Svest deteta i primitivnog čoveka je neiskvarena, njihovo oko nevino. Oni su okruženi nepoznatim i neneprestano pronalaze i otkrivaju jezik da bi to nepoznato opisali. Tačno je đa dete i primitivni čovek po vezuju svoje škrabotine sa vizuelnom slikom, ali takvo povezivanje je proizvoljno i varijabilno. »Skrabotina, forma, ima svoju sopstvenu realnost, svoj sopstveni inđividualni značaj«e. Herbert Rid tvrdi da formu nije potrebno sjedinjavati. Forma i njena razrađa su samopostoječe zađovoljstvo duha — prema Valeriju »zadovoljstvo koje ponekađ ide tako duboko da nas navođi dđa pretpostavimo da neposredno shvatamo objekt koji formu prouzrokuje«.

Tzvesmi ustupci u pogledđu njegove teorije o nezavisnom životu formi učini) bi Gombriča, prema HRiđo-

vom ! Uljenju, mnogo simpatičnijim ·) | vradžbinama« nefigurativne

izvesnih sau TTU! vrerkog h oblika meti

nostima koje sama stvara, nameće, podržava, čuva baš u svom večnom proveravanju.

Žan-Klod Renar. — Jer ne mogu drugačije. Ali, verujte mi, ona je jedna strahovita pustolovina. Ukoliko idem dalje u poeziju, utoliko se više »sudaram sa krajnjim« i primoran sam da u njoj »nađem nemoguće«, kao što je rekao Rilke, "Toga trenutka svi su povodi dobri da se pokuša pobeći od poeme. Ali se njoj najzad ipak podleže.

MIŠO JE KAZAO: »AKO IMAM VISE OD 200 ČITALACA, OSEĆAM SE OSRAMOČĆČEN« ·

Romen Vengarten. — Ja me mislim tako. Da ih imam i dve stotine hiljadđa, ne viđim u fome sramotu. Istina je da je poezija »retka roba«. Ali ona nije zato ni manje uspešna ni manje neophodna.

Šarpije. — Veliki broj čitalaca ne daje vrednost nekom delu, ali ni mali broj isto tako.

Lamber. — Pyrirodno je da posnici imaju malo' čitalaca. Ali to su oni pravi. Oni jedino i znače nešto.

DA LI STE »ANGAŽOVANI«? ZŽakote, — Ne. Poezija je sloboda disanja.

Lamber, — Pjišući ljubavnu pesmu

pesnik se može angažovati isto onako kao i kad upućuje odu heroju trenutka. Svaka poema je zauzimanmje stava. Podrazumevam ipak da se poezija opire u osnovi od istorije, i utoliko pre i od »politike«. Ona je poslednja šansa slobode.

N. T.

»

NU EVERGREEN REVIEW

Prošlo je približno trinaest godina otkako se vođa nađrealističkog po kreta Breton vratio u Pariz, ali se čini đa ovaj pokret nije dospeo do svoga Kraja, uprkos činjenici što su mnogi začetnici umrli, postali staljimisti ili solidni građani. U Yrancuskoj nadrealistički pokret je sporađičan i treperav. Pošto je Breton izjavio da nadrealizam — posvećen energiji inspiracije, otkrivanju i istraživanju »realnijeg ođ realnog sveta iza realnog« »nije racionalna, đogmatična i prema tome statična teorija umetnosti« ne iznenađuje što se seme koje je on posejao za vreme svog boravka u Njujorku rascvetalo na, američkom {ilu. Francuska 'nije primila Bretonovu poruku: »Razlaganje sna i realnosti u neku vrstu apsolutne realnosti«. Francuska je danas tvrđava svega konzervativnog, surovog i ćiftinskog. Oslobođenje o kome je Breton snevao zamenili su užasi Sevemne „Afrike, prepuni zatvori, opšte smanjenje intelektualnog tona. Francusku naciju ne inspiriše više Breton, »već raclonalist Andre Malro«, koji zajedno sa De Golom hoće od Trancuske da stvori zagušljivi »muzej bez zidova«. Kakvi gođ bili razlozi, avangarđistički đuh nastavlja da traje u Njujorku. Ovo mižčljenje izlaže Džon

}

Bernard Majers u članku »Uticaj

nadrealista na njujoršku školu«,

Svojim izložbama, publikacijama i

svojim moralnim primerom „Breton

je u Njujorku ostavio zaveštanje

koje je iskorišćeno. Mada su, u-

glavnom, svi američki slikari iz če-

trđesetih godina „odbacili nađrealistički uticaj on se i kođ njih može primetiti jer se sam nametnuo: automatizam, Kkolaž. Sleđeće pokole-

nje, takozvana druga generacija ili njujorška škola, iskoristilo je tehnl-

ku i estetiku starije generacije.

Džesper Džons je wnadrealist imenovanja stvari; njegovo slikarstvo se klone i »znaka i slike« i pokazu» jJe stvari omakve Kakve jesu. »Nadrealist Erosa« je skulptor Nekajen, a »nadrealista nepoznatog pejsaža« Grejs Hertigen, koja narativnom #Ž bojom slika oblasti poznate samo snovima. Helen „Frenkimteler je »nađrealist izbora«; ona slika kao prorok idući za svojom linijom bez obzira kuđa je ona mogla odvesti, ali tačno zna gde da se zaustavi. Alfređ Lesli je »nadrealist megalomanskih fresaka«; on stvara razmere veće nego što su t životu, veće nego što je nezamislivi prostor, razmere tako granđiozne da se čini da oni stvaraju buku. »Nadrealista svakodnevnog Žživota« je Leri Rivers; on hvata deliće svih vidljivih ljudi ili stvari, na taj način stvarajući superrealnost. »Nadrealist prekorevanja« je Džozef Kornel; njegove vizuelne metafore prenose moral; on je SsVcestan tajni u nama o kojima ništa ne mnamo, i želi ođ nas đa buđemo dobri. Džoan Mičel je »nadrealist vremema koje protiče za mju budđućnost ne postoji, a prošlost je dosađna; svako njeno platno sveđoči da ona kao Rilke počinje svoj Život svakog dana. Skulptor Stankievič Je »nadrealist belog smeha«:; njegove skulpture poriču suštinu predmeta 1 surovo ih obdaruju osobinama koje oni ne znaju. Dejvid Smit je »nadrealist anti-komemoracije«, a Robert Raušenberg „»nadrealist ponovo nađenog predmeta«. Luiza Nevelson je »nadrealist Meseca«, „koji je nekad pripađao „kineskom pesniku I,i-Pou. Džordž Speventa je »nadrealist gdđese-nalazi«; miko nije tako kao on specifično promikao u relativnost obima trodimenzionalnog tela 1! predmeta.

Ovo. nije sve šio se može videt) u njujorškoj školi, jer je ona bogata i raznovrsna, Činjenica je da Evropa više ne razume Bretonovu poruku i đa bi se on đivio snazi i smelosti kojom se američka »druga. generaclja« suočava sa strašnim modernim svetom koji mi, posle spuinjika, posmatramo sa »arhimedov&ke tačke van naše planete. Amerikanci ne uzmiču, čini se da svi oni govore kao pesnik Alen Ginzberg: »Vasiona je novi Cvele.

2 :: sp:

ma napadao sistem buržoaske prav de. Njegova poznata dela si „Advjkat“, ČARLS PESI SNOU (C. P. Snow), engleski romansijer i naučnik, fizičar, rođen je 1905 godine. »Smrt pod brođomc (1932) bio je njegov prvi roman, i to humorističko-detektiyski. Po-

| sle toga objavio je niz romana — »Novi životi za stare«, »Svetlost i tama«, »Vreme nađe«, »Nastavnici« i »Aferace (najnoviji, 1960, iz kembriđžskog Života) — u okviru dveju serija »Novi ljudi« i »Stranci i braća«. Snou je jeđan od najugleđnijih pisaca u angloameričkom svetu. Stalno piše Kritike romana wu lonđomskom »Sunday Times«-u. |

Prošlog proleća, za vreme boravka u Sjedinjenim Državama, uhvatio sam sebe kako sanjarim da li bih više voleo da buđem američki ili engleski pisac. Ovo je bilo samo malo stvamije od sanjarenja; za znatan broj pisaca s obe strane Atlantika ova dilema postoji. Za mene ne postoji; ja sam u suštini isuviše veliki vigovac. Ali izbor je postojao, naravno, za Henri Džemsa, T. S. Eliota i Odna. Može i sad da postoji za Ejmisa ili Džoma Vejna s jedne, ili za Malamuđa i Pođhoreca s druqe strane,

Istina je, hteli mi to ili me, da se američko i englesko spisateljstvo preolićua kako se nikađ nijedna druga veća književna kultura mije preplitala. Jer pored svih predmeta za điskusiju, vođenu na obadve strane, i svih wubičajenih razdražljivosti i zavisti, sumnjam đa u bilo kom odđređemom smislu ove dve kulture liče na nešto što se može potpuno odvojiti.

Zato je taj izbor, Sta 'će da buđu, još uvek otvorem nekim engleskim i američkim piscima. Da se usvoji draqa kultura potreono je, naravno, imati izvesne specifične „vrste temperamenta i talemta. Veliki broj nevažnih emgleskih „pisaca postali su Amerikanci iz čistog ličnog imteresa, ali to je isbo toliko interes kao đa su obišli u Švajcarsku da bi izbegli plaćanje poreza. Ja mislim o ljudima koji žela đa do maksimuma iskoriste svoj talenat, i koji 'su dovoljno pouzdani da veruju da druga strana angloameričke Kulture može da buđe povoljnije podneblje od njihovog og. Oni su možđa u pravu, kao što sa Džems i Eliot očigledno bili. Ali. .nastranu romamtično stvaram;je mita o drugoj zemlji — što Amerikanci stalno čine s nama, i što mladi engeski pisci u sve većoj meri čine s vama, Amerikancima, a što može u sebi samom da buđe poreklo nekih vrsta umetnosti, kao što je bilo za de» Džemsove umetnosti, odvojeno od toga, ravnoteža prednosti da se bude enqaleski jli američki pisac meni izgleda iznenađujuće potpuma. Postoji masa opštih razloga na obadve strane, ali ja verujem đa postoji samo jeđan koji može razummo dal bdluči bilo čiji izbor.

Na savrememog Henri Džemsa neće, naprimer, uticati što Amerikamci imaju manje razumevamja za realistički roman od nas. Mi moramo da prihvatimo slučaj, koji iznosi Hari Levin u „Snazi zla“, sa njegovom ·uobičajenom oštrmom i odlučnošću, da Su u romanu Amerikamci — naprimer, Hotorn, Melvil, Fokner — bili primorami da stvore dela „ekstremne“ mašte. Ričard Čejs je nezavisno došao do vrlo slično” zaključka u „Američkoj tradiciji“. Simbolizam ili naturalizam, samo ne realizam — to je američki smer. Ovo ima nekog smisla: odgovara američkim socijalnim uzorima. A to je učinilo američke kritičare nesigurnim u same sebe kad imaju posla sa piscem kao što je Džems Gould Kozens. Ali to neće sprečiti romanopisca realistu sa dovoljno autoriteta da se nametne američkom mišljenju sledećih deset godina; on će morati da ude vrl» dobar, ali i ako bude takav, moraće vrlo često da menja podmeblja.

Zatim jezik — američki-engleski tj. emgleskiemgleski. Baš kao što su Amerikamci mnerazložno skromni zbog celokupnog dometa svoje književnosti, težine svoje učenosti, širine i đubine i intelektualne sofistikacije svoje najbolie kritike, tako ie za Engleze manir da pađaju u prašinu zbon jezika, da qovore kao da činjenica što su upotrebljavali jezik dobrih nekoliko stotina godina pretstavlia fatalnu diskvalifikaciiu đa qa ikad više upotrebljavaju. Veliki broi enqleskih pisaca je tako zbunjen diialekatskom škripom američkog-enqleskog da ni i ne čuju druqe stvari. Oni ne shvataju da je u mnoqom smislu američki-enqleski mnogo apstraktniji jezik no što je naš. Mi kažemo: „Želim

Čarls P: SNOU

9 koje strane Mlantika?

| za mesto“. Vi kažete: „Želim da re. Usao gr mesto“. Ovo je đeo svakodnevnog govora i stvara od sebe prozu. Ima mnogo bogatstva, Sveilucanja i otkrića u mnogim američkim dijalektis zmima, ali misaoni okvir često nije tako neposređam kao'\u englesko-engleskom, Za ciljeve pisca jezički dobici i gubici se gotovo potiru.

U ISTOM ČAMCU

Postoji jedna druga činjenica, mnogo bitnija, koja će, ako je jasno ocrtana, sigurno prevagnuti u izboru. Čak i ako nije jasno ocrtana, ipak je dovoljno blizu srži da spreči savremenog Amerikanca da buađe Henri Džems ili T. S. Eliot. Ja sam razgovarao sa dva darovita Amerikanca koji bi, bez ikakve sumnje, postigli veliki književni uspeh u Engleskoj. Oni su razmišljali o tome; naša kultura bi im odgovarala; ali oni neće doći. Na neki načim oni to ne mogu da učine; to bi išlo protiv instinkta i njihovog smisla za istoriju. Nema ničeq mister{oznog u tome; ravnoteža snaga se izmenila, i svako oseća duboko u sebi da velike književnosti pripadaju zemljama na vrhuncu njihove moći (kao što je ustveri i dosađ bilo — Periklova Atina, Rasinova Francuska, Enqleska devetnaestog veka) i ponekad zemljama sa buđućnošću pred „očima (Engleska Elizabetinog đoba i Rusija devetnaestog veka).

Ako Amerika stvamo sedi, onak neopozivo na vrhu svoje moći kad što je Engleska sedela, recimo 1850 kroz peđeset aodina kao vrhumska VO. deća nacija, onda ću ja strasno da zavidim ame+ ričkim piscima. Ali ja uopšte ne vidim vaš položaj u tim qranicama; ja verujem da smo mi ustvari u istom čamcu. Naravno, vi ste bogatiji i, što se tiče trošenja dobara, verovatno da ćete ostati naibogatija zemlja na svetu. Ali to samo pogoršava stvarni položaj, koji je u tome da je ceo Zapad i Amerika, kao vođeća sila Zapada, privileqovana opkoliena oblast. u geo-socijalnoj bor, i đa stvarna đivljačnost uspeha, dinamična socijalna nađa. leži u velikm: osiromašenim nacijama Istoka koje se baš sad imdustrijalizuyi, rešene da i one imaju svoga uđela. Shvatljivo ie da će ovo biti vek Običnoq Čoveka, ali ne u onom smislu u kome je izraz originalmo zamišlien. Jer farmer iz Ajove, i fa: brički radnik iz Ls Anđelesa nisu miukom slučaju Obični Ljuđi po đanašnijoj svetskoj lestvici: oni su privileqovani skoro izvan granica erovatnog. Tstinski Obični Ljuđi su kineski i indiski seljac; pa . umni ljudi u Americi kao i oni u Engleskoj počinju da bivaju svesni đa će životni uslovi ovih ljuđi uticati na sudbinu celoq čovečanstva. Ne verujem da će svet i đalie da živi u poretku: iedna trećina privilegwvanih i dve trećine na granici glađi. Niti to pak umni Amerikanci veruju.

Ako se đa odgovarajuće „pređviđanje snaga i dobra volja, problem može da bude rešen. Pa ipak, ovaj izgled traži mnogo poleta od američkih inte„ Jektrualaca — više, mislim „ponekad, no od naših, Neki od mojih američkih priiatelia, kao Što je Maks Lerner, bumiće se na poslednju tvrdnju. Lermer misli da ste vi poletniji od nas. Po mome iskustvu, ovo ne izgleda da je slučai. Ja ne osećam u američkom današnjem pisanju veliku želju za-budđućnošću koju čovek nalazi kođ Rusa iz đevetna= estog veka, niti dah -·konmtinentalnih prostranstava, Kao i mi, američki pisci se prilagođuju težoj situaciji: da žive rmı jednom naprednom menažeriskom društvu, specijalizovanijem, pluralističkijem i težem za imaginativno razumevanje no što je naše dok se ostali svet, odvojeno od vaših siromašnih rođaka u Engleskoj i zapadnoj Evropi, bori samo za goli život.

Meni to izaleda osmovno socijalno saznanje sa kojim se saživela većina američkih pisaca. Čak više no mi, oni pišu u jednom naprednom industriskom društvu u njegovoj krainioji formi. Problemi teže da budu ekstremni, rešenje ioš više takvo. Naprimer, sasvim je jasno da u savremenoj Americi kao i u savremenoj Engleskoj neki nevažni pisci teže da žive samo od svojih knjiqa. Potencijalna nagrada za jednog ili dvojicu je naravno ogromna, al većina je nikad neće dobiti. Fokner je zašao u zcele gođine. Robert Prost je bio star kad su sakupili skroman profesionalni prihod od svoq pisanja. U jadnoj inflaciskoi ekonomiji ova brutalna

činjenica o kariieri književnika je na putu da postane još brutalnija.

Hronologija španske drame

Nastavak sa 4 strane

Savremenik Hasinta „Benavente din feudalac“, bio je Galiežanin Linares Rivas, stvo Vertera“, pravnik koji je u svojim drama~- „Lusjano“,

| koje je stvorila „Gospodin vuk“, „Lešina-

Iste vrste su mu drame „Gospo- ta usedelica“ „Vuk“, „Majka

Sa ovim smo došli do pozorišta

a mogu, ponekad, li- Čiti na marionetsko pozorište. i Njegovo prvo pozorišno delo jeste „Marijana Pineda“, vatrena bimna slobodi, izveđeno u doba bune diktature Prima de Ribere,

„Samoubimir“ generacija od

ri“, „Rđav zakon“ i druga.

Gregorio Metrtines Siera, u Madridu 18681, pisac je suptilnih dijaloga u dramama kao što su „Uspavanka“, „Gospođarica kuće". „Ti si mir" i „Lastavice“, Pisao je pođ „uticajem Meterlinka ičija je dela preveo na španski.

Braća Alvares Kintero iz Sevilje stvorila su delo koje je u potpunosti posvećen) Andalusiji. To su

drame „Dobra senka“, „Ljubav koja prolazi“, „Veseli genije", „Zemljotres“. „Dvorište“, · „Ludi

februarčić“ i druge.

Hoakin Gran iz Barselone pisao je pod uticajem Bernarđa Šoa Naj poznatija dela njegova su „Treći demon“, „„Međin plamenovima“, „Don Huan od Koriljene“, „Gospo din iz Verone“, a iznad svih stoji „Gospodin Pigmalion“, delo du boko. originalno, zahvaljujući kome njegov autor ide u ređ najboljih dramatičara španskih.

Socijalnu dramu piše Hoakim Di sente rođen 1672 u Aragomu. ]mao je velikog uspeha dramom „Huan Hose“ u kojoj je naslikam težak život španskog radmištva.

rođen”

1896 godine, na čijem čelu i ovđe, stoji Migel de Unamumo. Njegov je teatar, kao i sve njegovo, originalan i, kao i uvek, on traži paradoks. U njemu ima korišćenja klasičnih motiva, kao napr. u „Fedr“ ali isto tako ima i postavljanja mmogobrojnih problema u dra mama „Senka sna“, „Drugi“, „Ceo čovek“ i „Brat Huan“, „Ceo čovek“ je delo o karakteru koji je sav volja. „Brat Huan“ je jedan Don Huan koji je potsmeh žena. To je siromašni Don Huam koji ne osvaja već biva osvojen. Unamu-– novo delo posvećeno pozorištu je

dramski vrlo intenzivno i označa-

va jednu obnovu španske scene. Drame Valje-Inklama: napisame su da bi se čitale. Valje-Inklam je jedna od najmarkantnijih ličnosti svoga vremena. Njegovo delo u kome je proza veoma poetična i puma dramskih akcenata, svakim danom stiče nova priznanja. . Pozorišno đe}» Federika Garsjje Lorke je duboko originalno i veoma lično. Napeto „dramatičma. njegova pozorišna dela često mogu biti sjedinjenje humora i ironije kao naprimer „Gospođa Rosi-

Marijana Pineda, koja veze zastaVi1 za pobunjenike i koju zbog to" ga kraljevska vojska strelja, simbol je dugotrajne borbe za slobodu. Kao takvo, delo je imalo velikog uspeha. „Kasnije, 1955. izveo je Lorka „Krvave „svadbe“, dramatičnu sliku seoskog života, delo koje je veoma poznato u Juaoslaviji. Ali, delo koje je Lorki donelo najveću slavu jeste „Jer“ ma", izvedena 1955 u Španskom Drzorištu u Madridu, najreprezen“ tativnijem teatru Španije gde je Lorka pobrao najveće aplauze

naiveća „priznanja. U tome delu osnovni problem jeste problem beščednog braka i pitanje koje se u vezi s tim dalje postavlja: ko ie kriv za to, čovek ili žena. Drama prikazuje tagu žene mučene materinskim | nagonom i Lorkinu veštinu da svemu fome da tužan ) patetičan ton. Poslednje Lorkiro dramsko delo jeste „Bernarđi“ ma kuća“, izveđenb> posle pesnikoVe smrti. To je drama o španskoj i. delici, O Ženi zatvorenoj U po” rodicu, ženi za koju porodica pret Stavija manastir i čiju ličnost, fi

V

KNJIŽEVNE NOVINE