Naša stvarnost

DEVOJKA IZ KANTINE 65

Martlin položi karle na sto i sakri ih golemim šakama, pa se fada okrenu njoj.

— Ne verglaj! Daj još jednu crnoga.

Djevojka slavi čašu na slo, a on je obuhvahi rukom. Ali se ona izvi i smijući se šinu ga po ruci.

— Ih, kakva fi je fa šapefina, udarih fe — a mene zabolje.

— Hahahaha, smijao se Marin. Nu-der, momci, da dovršimo ovu partiju.

Marica priđe Ivanu, i on osjeti kako ga ozad, oko lijevog uvela, plameno liže njen dah. Dah ženski je bio fako fopal, tako širok, da se širio preko cijelog njegovog fijela, ulazio u grudi, u udove i napinjao ih da popucaju.

Hljede da je zagrli oko struka — ali njegove su ruke, iako fvrde kao klješta, bile kratke i debele.

— Stari nije s fobom?

— Nije, šapnu on, ali šta s lim? Ti ni tako ne bi došla k meni, bilo je vrijeme kad sam bio i sam, pa... Daj mi da pijem!

— Ne! Ti nijesi navikao, oboriće le... čuješ li, lakše. ..

Martin ustade, prevrćući stolicu iza sebe.

— Ja ću sve da kažem Iliji — odbijaš mušterije pa ne piju. A? Seljačić fi zapeo za oko — prije će on pod zemljom no s fobom u posfelju. A vi, neću novu parliju da igram, izgubio i — kvit...

Zatim sjede prema Ivanu.

— Pa, mladiću ...

Ivan ga pogleda usred zenica, fako tvrdih, i brzo uvi pogled.

— ...meni je obećala još noćas, nemoj rusvaj da pravimo. Noćas je noć moja, noćas, a poslije...

Tako su sjedeli dugo, bez riječi, pogledujući se krišom, dok ih ne prenu Maričin kikot iza vrata. Držeći visokom i mršavom Antoniju ruku na ramenu, priginjala se šapućući Vasku, crnoma– njastom mladiću fek frnulih nausnica.

— Vidiš, Ivane, sve ona vuče za nos. Svima obećaje, a nikom ne daje! Vagon mu bogova! Šta ćeš fi, Antonije? Šfa se pelljaš? Ti imaš, rđo, ženu i djecu, čuvaj da se ko febi tamo ne uvuče, čuvaj svoju ženu, a za fuđu...

— Ne laj! — lupnu Antonije štapom o pod.

Bila je to gromka riječ koja ispuni sobičak, ispuni prazninu među ljudima i poveza ih u jedno zavillano tijelo, koje je kidalo samo sebe.

— Ko laje? Napolje, marvo prokleta!

Psovke, udarci i polmulo gušanje prekriliše sve. Hilar kao divlja mačka, Ivan u dva skoka otfe zamahnuli Antonijev šlap i Vaskovu stolicu i Martin, fežak kao odronjena slijena, svali se na njih. Olkuda je bilo Marfinu foliko ruku — ruke njegove su dopirale svud, daveći i lomeći sve. Opun, nečujan, Maričin brat ilija se uvuče u sobu i sjede za lezgu, srasle sa njom, — šapu-– ćući nepreslano usnicama na kojima je držao vrh žute oble