Naša stvarnost

66 MILO NIKOLIĆ

olovke — sređujući račune. Niti ko viđe njega nili on koga. | u fom vrilogu ljudskih fijela, koja su se hrvala, satirala, jedino je Marica, kao mirna i freplava svjetiljka u buri, slajala među ljudima koji su se tukli oko nje, sva razigrana od čudne žudnje, koja je sve njih sokolila da se unište, pokolju, proliju krv i pokidaju tijela, uzavrela i podivljala . . .

Tako Ivan i Marlin istiskoše najzad napolje seljake i još se čulo otud kako oni psuju i prijete. U sobici zavlada mukla tišina. Ljudi se svališe za slo. Marica se sa srditom mirnoćom nadnese nad njih.

— Nijeste frebali to.

Martin je pogleda, očiju punih krvi, punih bijesa, punih suza.

— Mi smo fo zbog febe, a fi? Uh, bog fe ubio! Daj, daj... daj meni i Ivanu po jednu, popićemo.

I kad im se kucnuše čokanji, opet im se sretoše oči; Martin poče usiljeno da se smiješi.

— Nu-der, sad smo ja i fi ostali sami. Jesi li vidio kako sam ih smolao? A fi, što veliš, da nije bilo tebe... Nijesi frebao, ja bih sam, ne treba mi ničija pomoć.

Izlazeći na zadnja vrafa, valjajući svoje puno Tijelo, pospan, meko zijevnuvši, Ilija se okrenu.

— Aaaa... freba zatvoriti, ljudi, dockan je. Dede, Marica, pospremi, pa da se legne...

I on iznese svoje tijelo, nečujno i nemarno, kao što ga je i unio, a Marica, ćuiljiva i ozbiljna, poče da briše stolove. Njeno fijelo, uvijek razigrano, ćutalo je sad, fako mirno, tako mlako, kao u tek umrlog.

— Vidiš, Ivane, foga njenog brata, reče Martin. To je velika svinja. Svinja rokće, čuješ je, a njega ne čuješ ni da rokne. Derikoža. Samo cijedi, kao pauk, on i sesfru cijedi, ona bi i hijela, no on... pusfi je samo da se malo šlipuka — a onda — hajd! na spavanje. Daa. Je li tako, Marica?

Djevojka, zastade, vlažnih očiju, žalosno se smješkajući.

— Ne znam, pa kad bih ja s jednim, poslije se ne bi ostali mofali oko mene. Ne može se imali sve, teško je to moći živjeti, a ne da fi se, isltjerao bi me... | poslije, šta bih?...

| ona zaćuta, da joj najednom živne lice. | ~ A i ja volim da se ljudi vrte oko mene. Dobro je i tako, je li?

| opet poče da se smije nesuzdržano, olikrivajući snažne zube, kao spremne da razdiru živo meso. Skupi se sva na lIvanovo krilo, podmećući Martinu dlanove u odbranu od poljubaca.

— Bogami, hjela sam i s fobom, Marline, ali si brbljiv, razbubalo bi se... i s Ivanom, on je skroman i sve... vrag vas odnio...

Njeno fijelo je urastalo u Ivanovo krilo, pleći freperile pred njegovim licem kao razapeto plaino. Dohvahiti je, oborili na