Naša stvarnost

75 MILO NIKOLIĆ

vidiš li, ne spavaš, lunjaš, ne savijaš ruke ni oko šta — špicu oleši, plot zapleti. Nećeš fako više! Biće kako velim, jesi li razabrao? — Jesam, mirno reče Ivan, no neću. Uzeću koju hoću, koju mi krv ište. Neću i — kvif. Uzeću konja, olići na rad, a tebi eto Joke, kuće, svega — kvilf, jesi li čuo?

Akan skoči i dignulih pesnica pođe pravo na sina.

— Kvitf, kvit! Daću li ja kvit! Da ne poslušaš oca, izrode, krvopijo, sramoto!

Ali se Jana useka među njih, šapatom ih preklinjući.

— Ne, Akane, bog fe ubio! Polako š njim, bogom ie kumim...

Tako i zanoćiše noć, ljutiti, kivni jedan na drugog. No ujufru Akan ne zafeče ni sina u poslelji, ni kljusad na ledini.

Kud je pošao? Šfa mu bi? Je li mu majka znala? Hlio je Akan, praskajući, da istuče Janu, ali se ona ukloni ispred njega. Starac brzo klonu i poče da plače kraj ognjišta. Nožda će se vrafili još danas, možda tek što nije banuo? Čijih li je to konja fopot na drumu iznad kuće?

Čamio je fako dugo nad ognjištem, sam, u praznoj kući.

Najzad iziđe napolje. Jana je držala na uzicu kravu i upasala je međašem između dviju njiva. On joj priđe, ali ga ona i ne pogleda, ljufifta, samo podviknu na kravu koja se trzala da dohvati struk kukuruza. Tamo preko rijeke je slari Simović razvodio vodu sa sinom i kad ga viđeše sladoše sa poslom.

— Vidiš kako mi se slade, vidiš li, Jano? A fi, neka krave, diži se da me spremiš, hoću na pul. Naći ću ga, k onoj je pošao, dovešću ga kući ili donijefi na nosilima.

Žena ne reče ni riječi i povuče kravu za njim putanjom. Ubrisa rukom suze koje su joj nečujno fekle. ,

— Ti, što sliniš, fi si kriva, iz tvoga je srca izišao. Šlo ne pogledaš Simoviće kako mi se naslađuju? Sram vas bilo, sram nek vas bude! Teško njemu, krvava je rodifeljska suza, sram ga bilo! —

— Nemoj fako, Akane, promuca žena, ne kuni. Mlad je, dok se savije. Samo mu reci da sam ga zaklinjala mlijekom, da sam ga zaklinjala ovim — uhvali se ona za grudi — da onu ne uzme, luđu ženu iz svijeta, propašće s njom. A on će se vratiti sam, nemoj ga, Akane ...

Akan poleže rukom na nju.

— Ne pričaj! Dovešću ga ili ću ga ubiti kao... kao Simoviće što bih ubio...

Pođe Akan da lraži sina. Dugim putem je srelao radnike, ali mu taj svijet boga ne nazivaše. Pa ni on ga, bezvoljan, ne nazva nikome. Ne založi ni hljeba iz torbice, ni pofraži u koga duvana. I umoran najzad sliže pred kanlinu.

Sunce je prehlađivalo ' zlalile su se kamene krune planina.

Ivan je sjedio na klupi pred kanfinom i jeo sa papira hljeb