Nova Evropa

vana! Bela kava! Vi ste neki aristokrate, vi poeti! Sedite u svojim burgovima, izolirani za sebe, pa neka vas onda djavo goneta! Haha!

Haha! Haha!«

Tako govori gospodin doktor u pravom engleskom suknu, gladnome Trninu, koji je Jeo za obed žganaca s mlekom, a sutra će opet žgance s mlekom, i potplati su mu родегат, — 1 tako oni razgovaraju o našoj literaturi, I ma da se Trnin drži spram takog gospodina. superijorno, ı samo se bolećivo smeška, jer što da kaže nato, ipak u njemu još dugo ječe te čudne reči ovoga čoveka, kao u kakom glazbalu, i on još dugo posle toga svojim nervima kao lučcem prebire po svemu tome u nekom unutarnjem dijalogu, »E! A šta? I on živi konačno! Imade zacelo stan od osam soba! TI sluge i kuharice i kočiju. Ljudi stoje pred njime ofkrite glave, ponizni. Il u Palasu jede tri jela sigurno! I klanjaju mu se! I ono što on kaže u klubu, to biva хаpisnički ustanovljeno, jer to je važno! I razume se da ja moram da komično delujem na njega! Razume se! Komično! I ja i jesam komičan, do sto djavola!..,. Ali kakav ima ovaj idijot konačno kriterij, да ргозидјије je li nešto literarno dobro ili nel Kakav mu je kriteri} kod prosudjivanja fih pitanja? Pre svega! Nikakav kriterij! Sasvim nikakav! Jer! Molim lepo! Što on to govori o demokratiji? Zar svi ti provincijalni advokati i narodni poslanici nisu isto takav kabinetski fantom u svojim klijentelama i klubovima kao i ja u mojoj sobi? To je kavana, veli, Moja Pesma o Duši u zadnjem broju »Baklje«, to je. veli, bela kava?! — Istina je! Narod od te moje pesme nema ništa! To je istina! Ali što narod imade od takih kreatura? Od te gospode advokata što putuju u Karlsbad, i od njihovih dionica i uvodnika i novina i politike? I što je to narod? Oh! kako sam sit svega toga! Svih tih pitanja! Kako sam neizrecivo sit! Glavno je da čovek reši svoje životno pitanje! To je glavno! A ja sam svoje rešio! I kad dodje vreme, ja ću spokojno prekrižiti ruke na grudima i leći miran. Ja živim čisto i savesno! Drugo se ne može!...« Tako se rezignovano razgovara Trnin sam sa sobom, i penje se u svoju sobu. On stanuje na tavanu, pod krovom, u jednoj od onih kućerina u gornjem gradu, po kojima pada sena neke propale arhitektonike i ukusa, što su tu nekoć davno kod nas u gradu bili, a sada ih nema .·.

— | LOR A = == ЕН == === == — —— а II — —~

Sa Pubom Vlahovićem je stvar stajala ovako:

Kad je Puba dobivao petice iz nepravilnih grčkih glagola prve glavne konjugacije fin0, dfeisa, tdfeiba, i prevodio Urbis Romae viri illustres, i posle Cešara »De Bello« —, u ono vreme je u ovoj našoj Hilistarskoj. varošici provincijalnoj bilo mnogo nervozne vike. Maturanti i bečki studenti doneli su ovamo k nama veliku, večnu, impozantnu, modernu Evropu, oh slavnu onu {epiteton sviju epiteta} Evropu »victrix«! Kako smo mi onda bili još pune tristotine kilometara. daleko od orijent-ekspresa, to je taj potop libertinskih fraza, što je poplavio Evropu na prelomu izmedju dva veka, zakasnio do nas skoro za celi jedan decenij. Ali ona deca po dimmazijama zapalila se па tim papirnatim bakljama fanatički, i da je ke u ono vreme smeo da

538