Nova Evropa

Split, koji se nakon razorenja Solina sve više dizao, postade u trinajstom vijeku važnim umjetničkim središtem, koje ostavi potomstvu divnih i znamenitih spomenik4, lako se u tom umjetničkome natjecanju nije našlo ispisano nijedno ime ženeumjetnice, ova je ipak ostavila dokaza svoda umjetničkog shvatanja, svojim poklonima i zadužbinama odredjenim u umjetničke svrhe, Već crkvicu Sv. Nikole »de СоПебаст« и Мејол Varošu, odakle umjetnici još i danas crpu svoje moHfive, sagradila je, polovinom jedamajstog vijeka, Nemira, kći Mesaljinova, A za početak gradnje veličanstvenoša romanskog zvonika Stolne Crkve ostavila je zadužbinu Kolafiza, žena Ivana Prankopana, kneza splitskoga. Sa novcem darovanim od Kolafize, predaja kaže, sagradjena je, po njenoj želji, propovjedaonica, za koju je jedan francuski profesor umjetnosti rekao, da je to dragulj umjeća trinajstoga stoljeća, Takovih mecenatkinja umjetnosti bilo je nekoliko, Urša Alberti dade da se podigne (1417) u Stolnoj Crkvi oltar Sv. Duje, od majstora Bonina iz Milana, Krasan rano-renesansni srebrni ostenzorij, podržavan od dvaju andjela, darovala je Stolnoj Crkvi Katarina Dražojević, žena poljičkoga junaka Žarka, koji je prvi vodio rat protiv Turaka, Kada se spominje Poljica, nekadašnja samostalna republika, radi blizime Splita ne može se mimoići često opjevana junakinja Mile Gojsalić, koja, žrtvovavši svoj mladi život, zapali u čadoru Topan-paše barut i natjera tako Turke u bijeg:

»Ne žalite mog života mlada,

Meni muka poginuti nije

Za slobodu naše otačbine

TI ljubljena našeg zavičaja.«

Najveću zasluču odista imaju one bezimene žene, koje su

— svojim jezikom, svojim običajima, i svojom nošnjom, — u toj davnoj prošlosti, i pod tudjim mletačkim gospodstvom, pomogle da se nacijonalna svijest našeša naroda očuva. Gjustinijani, u svom opisu dalmatinskih gradova {1553), veli: »Nošnja Splićana je sva narodna all usanza schia v a,a njihov maternji jezik je tako sladak i lijep kao cvijet našeg toskanskog«; i dalje kaže: »Žene ne govore nego svojim maternjim jezikom«, Za Trogir takodjer kaže, da зе u obiteljima ne dovori nego »la lingua schiava,i to iz obzira i poštovanja prema ženama, jer malo koja od njih da razumije talijanski; a ako koja i razumije, neće da govori već samo maternji jezik«. Iz samostanskih arhiva proizilazi, kako su i same redovnice isključivo govorile maternjim jezikom, pa prema tome i djevojke odgajale samo u njemu, — protivno onome što se dogadjalo par stoljeća kasnije, kada su samostani bili jedino rasadište uzgoja u tudjinskome duhu, Iz Marulićeve jedne pjesme: »Spovid Koludric od sedam smrtnih

110