Nova Evropa

Ne prevodim ja ništa — barem svijesno — iz duševnog u čulno, i ne tumačim duhovno lizičkim, Obratno, 1 sasvim se slažem s Foslerovim riječima što ih Dr, Haler, odobravajući ih, citira: »Ali da se izvuče značenje iz šumova, ovi ne smiju da budu uzeti kao takovi; ne smije se dakle poći s akustičkos fenomena, nedo ovaj treba da bude uzet kao proizvod duha, kao kreacija«. 1 u onome mom primjeru, gdje starogermanski borac slušajući škripu drvenih tačaka gradi korijen riječi »rasch«, žamor je jedino poticaj nečemu što duh stvara, a i taj šum nije samo dlas materije; bez sluha čovjeka — tog duševnog bića ne bi ga ni bilo,

Dr. Haler veli: »G,. Nazor pridaje pojedinim glasovima samostalne i neodvisne psihičke vrijednosti, Za njega je ,i najsvjetliji i najvitiji glas izmedju svih vokala, yu' je duboko, gluho i ukočeno, ili mračno i zatvoreno«; a zatim kaže: »,U“ ili ,i* nijesu nego prazni šumovi, te po sebi ne znače ništa«, Ovog bih puta G. Dr. Haleru gotovo rekao, da je baš on — s neke naglosti — nesrećno skliznuo u nešto gore nego što je naturalizam i pozitivizam. Svi vokali, pa i svi glasovi što ih, u svim jezicima, čovjek grlom i ustima gradi, nisu — 1 sami po sebi — nešto prazno što mehanički nastade, Njihova je geneza duhovna, mistična, kao i postanje dlasova one Riječi koja je jednom lebdjela nad vodama, Nije pretjerano reći, da su božanskog porijekla. Čovjek Je morao dugo čekati i razvijati kroz vjekove svoju duševnost, dok je, slavno, kao pobjednik, izbacio iz sebe prve vokale. Čitava je Zemlja (nek mi Dr, Haler ne zamjeri ovaj trunak lirizma!) tek onda doznala, kakova је to dvonogog stanovnika dobila, kad je čula prvo Al, kojim Čovjek izrazi svoje čudjenje i divljenje, i prvo U! što da iz njegovih usta izmami briga i strava, Dušo je nešto plelo i tkalo u čovjeku, dok mu dogradi organe koji će proizvesti glasove njeđova govora, 1 svi ti glasovi, ponajviše pak vokali, već sami po sebi, mnogo znače, jer su jeknuli iz duhovnih vrela čovječjih. Čudo se i sada zbiva: ti glasovi i sami govore, u grlu djeteta koje tek počinje da guče, u ustima đovornika, pa i pod perom pjesnikovim,

»Ža njega je „i najsvjetliji i najvitiji izmedju svih vokala«, — prigovara mi Dr, Haler, Ja držim da se nisam prenaglio. Takav је taj samoglasnik po svojoj suštini, kad nije podvrgnut jačim smetnjama. Što je — naprimjer — u riječi »glib« njeđova svjetlost potamnjela i njegova se vitkost pogurila, krivi su tome konzonanti koji su se na ovaj način navlaš grupisali oko njega. U Geteovim stihovima

Roslein sprach: Ich steche dich, Das du ewig denPst an mic h, —

69