Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : II. Debata u pojedinostima o Nacrtu Ustava

96

Stenografske beleške

dovolji, jer će samo tako oni postati vredni i valjani gradjani ove države i neće imati potrebe da misle da su oni ovde pogodjeni. Stoga držim, da je potrebno, da se njima u pogledu početne nastave dade kakva garancija, da oni mogu svoju decu u početnoj nastavi u osnovnim školama poučavati na svom matemjem jeziku, a da srpski jezik bude obavezan. Ako je jedno dete rodjeno u albanskoj kući, ono je od svoje matere naučilo samo albanski i najedanput kad dodje u školu predaje mu se srpski. Ono ne može da napreduje sa ostalom decom i tako nastaje jedna stagnacija, Ono. za čim se ide, da se oni ovde osećaju voljko, ovim se ne postizava. Kako se to mbže postići. Treba da u krajevima gde su oni u većini nastanjeni da početna nastava bude na njihovom maternjem jeziku, a da učitelji predaju srpsko-hrvatski jezik obligatno tako, da kad izid ju iz osnovne škole budu sposobni nastaviti nauke u srednjim školama na srpsko-hrvatskom jeziku. Iz toga držim-, da se mtože naći mogućnost, da se ovi opravdani zahtevi naših narodnih manjina uvaže, jer samo dobrim školama mi ćemo moći, ako bi se pokušalo da se stvore neke težnje, da ih sprećimo, jer se kaže: Zadovoljstvo je gradjana glavni uvjet da se oni osjećaju voljko u jednoj državi i da se oni priljube uz nas. Da se iz ovoga izidje, da se nadje jedna dobra i zgodna solucija, ja bih predložio, da se konačna redakcija glede opšte nastave i glede nastave narodnih manjina poveri jednom redakcionom odboru koji bi to izradio i izneo pred plenum ovoga odbora. Podpredsednik dr. Tomislav Tomljenovič: Ima reč g. Nedeljko Divac. Nedeljko Divac: Gospodo, pitanje škola i nastave, to je jedno takodje od naših najvažnijih društvenih pitanja. Škola nije više stvar mode već stvar potrebe, i to ne potrebe pojedinaca, već stvar potrebe celokupnog našeg naroda i celokupnog našeg društva. Mi stojimo na gledištu da država treba da osigura svakom detetu, ne samo da može da se školuje, već u isto vreme i da se školuje onako kako to najbolje odgovara njegovim umnim podobnostima. Napomenuto je ovde sa izvesne strane, da mi nažalost, nemamo sve one vrste škola, koje su potrebne našem narodnom i našem društvenom životu. .Gotovo sve škole svedene su na jednu jedinu vrstu kod nas a to je osnovna škola, koja je opšta i srednja škola, koja ima cilj ili formu gimnazije. I dok mi svatimo da osnovne škole treba da budu jednoobrazne za celokupnu zemlju dotle je vrlo teško razumeti to, da sva deca koja pokazuju sposobnosti da se školuju i dalje posle svršene osnovne škole moraju biti osudjena da idu u jednu jedinu vrstu škole bez obzira na to, da li ona odgovara njihovim prirodnim sposobnostima. I stoga mi socijal-demokrati ne samo da stojimo na tome gledištu, da svakome detetu, bez razlike, u doba njegova razvijanja i osposobljavanja, treba dati mogućnost da se školuje, već nalazimo da mu

u isto vreme, treba stvoriti mogućnost, da mu treba stvoriti i dati takvu jednu školu, koja će -odgovarati njegovim prirodnim sklonostima. Iz toga ističe potreba za stvaranje onih škola, čiju je potrebu naglasio naročito i g. Avramović ovde, a to je tzv. stručnih ili profesionalnih škola. U Ustavu se ne može, sasvim prirodno, to predvideti. Ali, kad se već govori o tome pitanju koje treba na izvesan način i Ustavom da bude obuhvaćeno, ja smatram da je nužno, da se ovde iznese i naglasi: na što sve treba obratiti pažnju u tome pitanju o nastavi i o školovanju naše dece. Ja sam ovu napomenu učinio naročito s obzirom na to, što kod. nas ne stojimo danas dobro u tom pogledu. Ovde se, u nacrtu vladinom, predvidja, da je osnovna nastava opšta, obavezna i besplatna. To je sasvim lepo i na svome mestu. U Srbiji je tako bilo i ranije. Ali, gospodo, ima druga jedna stvar. I ako je nastava opšta, obavezna i besplatna, i ako je na taj način kako bogatoj tako i siromašnoj deci data mogućnost da dodju do opšte pismenosti, ipak pored svega toga, postoji jedna duboka razlika izmedju dece siromašnih roditelja i dece bogatih roditelja. Dok deca siromašnih roditelja imaju besplatnu i obaveznu nastavu, i dok je s te strane zadovoljena jedna potreba, koja nije samo potreba te dece, nego i naša narodna i društvena potreba, dotle kod te. siromašne dece nije zadovoljena druga jedna potreba. Ta deca siromašnih roditelja, i ako imaju obaveznu i besplatnu osnovnu nastavu, nisu nikada u mogućnosti, zbog rdjavog materijalnog stanja svojih roditelja, da se koriste tom nastavom onako kako bi trebalo. Zato ja mislim, da bi i to trebalo predvideti: da će se svoj deci bez razlike kako bogatoj tako i siromašnoj, dati i stvoriti i materijalna mogućnost, da se mogu koristiti potpuno tom opštom i obaveznom osnovnom nastavom. Dalje, gospodo, mi imamo još i ovo. Osnovna nastava u isto vreme daje priliku gde deca imaju da pokažu već svoje prirodne sposobnosti i naklonosti donekle. Još u tim prvim godinama života već se može zapaziti od prilike pravac sklonosti pojedine dece, i to je sasvim prirodno. Mi imamo ovakih slučajeva. Kako medju decom bogatih roditelja, tako i medju decom siromašnih roditelja, mi možemo da nadjemo slučajeve koji pokazuju prave talente. Greh bi bio i ne samo to, već bi bila šteta nacionalna i društvena акО' se ne bi stalo na jedno krajnje demokratsko gledište, a to je: da se još u tom vremenu izvrši i obrati naročita pažnja toj deci, i ako su ona siromašnih roditelja, te neće imati materijalne mogućnosti da produže svoje obrazovanje, da se na njih obrati pažnja, da ih država i društvo prihvate i da im omoguće da svoje sposobnosti i svoje umne snage mogu dalje da razvijaju. Jer tim se ne bi ukazala samo pažnja toj deci, time se ne bi učinila usluga samo njima, nego i čitavom našem društvu, čitavom našem narodu. I to je,