RTV Teorija i praksa

dugo su bile sabijene u kratak dnevni bilten, a sadržavale su samo vesti bez komentara. Čak i ovako skraćene, ove emisije su stvarale naviku slušalaca, pružale u određeno vreme rezime onoga što se događa u svetu i davale praktične savete iz meteorologije. Pored toga, bilo je i reportaža о aktuelnim događajima, a naročito onih о sportu. Ilustrovane price, svedočenja i karakteristična galama. unosile su u porodičnu sredinu isečke društvenog života, koje nijedna druga tehnika nije mogia da pruži. Svakodnevna muzika stvarala je problème organizatorima (koji nisu rado davali odobrenja za ponovna emitovanja) ali je donosila veliko zadovoljstvo slušaocima i zaposlila veliki broj muzičara. Osnovani su stalni orkestri za razne muzičke oblasti. Nije reč samo о ozbiljnoj muzici već i о lakoj (salonskoj, operetama, zabavi i džezu). Übrzo su se programi upotpunili dramskim emisijama, u okviru kojih su iz studija emitovani pozorišni repertoar ili originalna delà. Zatim su nastali i programi za decu, didaktičke emisije, koje su se cesto sastojale od običnih razgovora, tečajeva jezika, kulinarskih recepata, emisije za školu, politiche i religiozne emisije. Radio je želeo sve da radi. Oni koji su upravljali radiom postali su veoma ambiciozni. Programom su obuhvatali; informaciju, obrazovanje, kulturu i razonodu. Radio je bio na putu da postane javni servis. Od same pojave radijske delatnosti postojala je javna kontrola radio-emisija, bar sto se tide podele frekvencija. U poòetku je ova podela zavisila od vlada, a zatim je usaglašena na internacionalnom nivou. Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina osnovane su u velikom broju evropskih zemalja velike nacionalne organizacije koje su na sebe uzele zadatak da obezbeduju javne službe radija. Budžet ovih organizacija, koje ako

nisu imale monopoi, imale su пека preimućstva, osiguravao je prihod od pretplate, koja se naglo Sitila. Bogateći se, one su nastojale da prošire spektar programa i da podignu njegov kvalitet. Staine su angažovale, a cesto u svojstvu stalnih službenika, brojno osoblje: orkestar, horove, glumačke grupe, specijalizovane novinare, »spikere« i svakako inženjere, tehničare, računovodstva, administrativne savetnike i generalne direktere. Žurile su da napuste zgrade u kojima su se zatekle, odakle su emitovani programi već prevaziđenog herojskog doba. Gradile su »kuće radija« sa studijima opremljenim za javne koncerte, za pozorišta, za razgovore ili za »dnevnik«, »kuće« sa tako brojnim kancelarijama da su izgledale nadmeno u odnosu na štampu, pa čak i na publiku i izazivale njihovo neprijateljstvo. Apsolutni monopoi radija bio je “samo teoretsko rešenje. Do 1940. godine u mnogim zemljama postojale su male komercijalne stanice, sa uglavnom manje ambicioznim ciljevima. Poòetkom tridesetih godina u Evropi se osnivaju velike komercijalne stanice, njih nisu finansirale bogate fabrike, već su sredstva, prema američkim modelima, dobijale od reklama.Najbolji primer za ovakve stanice sa internacionalnim sklonostima, koje će prikupiti publiku u svim susednim zemljama, bio je svakako Radio-Luksemburg, osnovan 1931. godine. Ova radio-stanica se samo uzgred interesovala da privuče stanovništvo Luksemburga. Svoje emisije na francuskom jeziku usinera vaia je prema Francuskoj i Belgiji; na engleskom prema Velikoj Britaniji: na nemačkom prema Nemačkoj a na flamanskom prema Holandiji i Belgiji. Uspeh ovih komercijalnih stanica bio je zasnovan na potpuno demagoškom programu u kome su se isticale nagradne igre, takmičenja radio-amatera, porodični feljtoni, satira, sale, pesme itd. Istini za volju, organizacije javne službe nisu se uznemiravale zbog ove akcije. Da bi bile mirnije mnoge od

[31