RTV Teorija i praksa

njih nisu pristupale istraživanjima, ne želeći da steknu jasnu sliku о značaju ove konkurencije koja ih, uostalom, nije rrmogo obezpokojavala s obzirom na to da su njihove pretplate, automatski obezbeđivane, i daije rasle. Najčešće su programi bili paralelno emitovani, jer nije bilo mogućnosti da se usklade zbog toga sto su želeli da odgovore svojim mnogostrukim i kontradiktornim funkcijama. Ravnoteža koju su nastojali da uspostave nije zadovoljavala slušaoce: intelektualci su bili nepoverljivi prema tome. Osrednjost, na koju je radio osuđen najveéi deo publike okarakterisao je kao nešto dosadno, a veliki broj emisija predloženih slušaocima, dobio je ocenu: strego naučno. Međutim, ova kontradiktorna nezadovoljstva stvarno nisu bila uznemiravajuéa, jer ukupna slušanost nije prestajala da raste. I tako najodgovorniji Ijudi radija bili su »moralisti kulture« koji su želeli da samo malo isprljaju ruke zabavljajuéi ponekad mase (ali nikada mnogo, na primer, oni su to odbili da rade nedeljom kako bi poštovali »sveti« dan sedmice); međutim, oni su sebi postavili zadatak da obrazuju narod da ga uzdignu. Lord Rit (Reith), prvi generalni direkter ВВС-a napìsào je u priruéniku već 1928. godine da je polìtika BBC bila »da se publici pruži nešto malo bolje od onoga sto se veruje da ona voli«. I dvadeset godina kasnije on je pravdao ovakvu politiku, rekavši: »odgovornost je bila uvesti u najveéi broj kuéa ono što je najbolje iz svih oblasti Ijudskog znanja, umetnosti, dostignuća, a izbeći sve Sto bi mogio da bude štetno. U prvim godinama razvoja radio je optuživan da pruža publici ono Sto BBC smatra da treba pružiti a ne ono što publika želi. Odgovor je bio da malo Ijudi zna Sta zeli i malo njihznajušta im je potrebno. U svakom slučaju bolje je preceniti nego poteeniti.«*) AK se lord Rit nije jedini zalagao za ove principe. Sa vise ili manje sreée, sve organizacije javne službe

aastojale se da ih primene. Moris Hankard (Maurice Hankard) koji je u to vreme bio na beigijskom radiju, kaže sasvim tačno da su nacionalne radio-stanice tada želele da »žive otmeno«. »Svi oni koji su bili odgovorni za pokret širenja kulture nastavija on čvrsto su bili uvereni da radio treba da ukloni tmine neznanja. Rezonovalo se logično i odlumo. Kada znanje bude iglò iz dan u dan u kuće radnika, seljaka, malih službenika, domaćica, prodor kulture neée kasniti! Progresivno ce piaviti društvo. Ono što rano napuštana škola nije mogia da uèini, svuda prisutan radio ostvariće uz pomoé najboljih nastavnika, najboljih konferansijea, najveéih specialista«.**) Ove naivne nade nisu mogie da se ostvare, ali to saznanje odložio je rat. Posle 1945. godine porast broja radio-prijemnika bio je rrmogo brži, kao da se želelo nadoknaditi izgubljeno vreme. Trebalo je da kriza izbije u trenutku zasićenja tj. kada je prijemnik ušao u svaki dom. Nju su pre predvideli proizvođači fabrikanti nego radijski Ijudi. Nastojali su da se od nje odbrane pripremajuéi nove proizvode: tranzistore manjeg obima, lakše, koji više neće zauzimati centralno mesto u porodici, a koje će moći slušaoci sa sobom da nose; dovoljno ekonomiéne da budu dostupni svakom pojedincu, a ne vise samo porodici. Ali nagli razvoj televizije u Evropi početkom pedesetih godina dovešće radio do ozbiljne krize. Stampa, film i radio bili su žrtve razvoja televizije u onoj meri u kojoj su njeni roditelji. I ako je tako, radio je najviše bio ižložen opasnosti razvojem televizije, jer su oni sasvim biiski po svojoj suštini. Radio i tcleviziju izdvaja od drugih tehnika emitovanja, istovremenost predaje i prijema poruka, a takode i činjenica sto se poruka, koja je u momenti! emitovanja upuéena nedefinisanom mnoštvu, prima u porodimoj intinmosti.

32