RTV Teorija i praksa

slušaoce ili obrazovno zaostale, koje treba podučiti i naučiti da slušaju. Radio je, posle dugog proučavanja zaključio da isti uslovi prijema radio-programa ne omogućavaju dugo koncentrisanje pažnje na istu zvučnu poruku. Stoga radio mora da se uklopi u svakodnevni život, koji prvenstveno nameée svoje zahteve. Dakle, ne možemo stvarno da budemo koncentrisani istovremeno na dve stvari, osira ako su konvergentne. Naizmenično možemo da obratimo pažnju na razlicite stvari u razlicitim vidovima aktivnosti ili na jednu određenu stvar dok se obavlja neki automatski posao. To je slučaj slušaoca ili slušateljke koja radi u domaćinstvu, šije, Cita, studira, sanjari, obeduje, sprema se ili vozi kola, poklanjajući radiju rasejano uho. Prvo prilagođavanje .radija možda je bilo u revalorizaciji zvučnog đekora, koji je slušaocu pružio psihološku sredinu, obezbedio mu bekstvo, übrzao aktivnost, pružio mu estetske kvalitete. Јег nije tačno da je ozbiljna muzika, muzika koja ima kulturne ambicije, izopačena ako je svedena na pasivno slušanje. To je predrasuda nasleđena iz buržoaskih koncepcija, koje je nametnuo XTX vek. Najbolji muzicari uvek su imali funkcionalnu ulogu u đruštvu: Vivaldi, Bah, pa Cak i Mocart, nisu zahtevali pažljivo slušanje. Njihova muzika se Cesto uklapala u društvo kome je bila namenjena. U salonima i u crkvama bila je samo zvučni dekor, i to najlepši. Kasnije se nastojalo da dobra muzika formira zatvoren svet Ciste umetnosti, jer ne bi trebala da se kompromituje kontaktom sa svakodnevnim životom, svet zatvoren u hramove izgradene za njenu pobožnost —koncertne sale. Svaka funkcionalna uloga muzike bila je napuštena. Na radio su u poCetku prenesene sve estetske predrasude о »ozbiljnoj« muzici: verovaio se da su uCinjeni ustupci posebnoj prirodi radio-slušanja time sto je u radio-programima nalša mesto laka muzika koja je mogia

da se sluša pasivno. Iskustvo je pokazalo da i ozbiljna i laka muzika mogu da se slušaju čas aktivno čas pasivno; za jedan deo publike muzika visokog kvaliteta, ne samo da je dobra zvučna atmosfera, ona je čak idealan zvučni dekor. Međutim übrzo se shvatiio da može da dođe do netrpeljivosti jer isti slušalac ne prihvata na isti način svaku vrstu muzike kao zvučni dekor; alternacija rodova, tokom jednog dana u kombinaciji: jedan sat operete, jedan sat sansone, malo džeza, simfonijski koncert nije stvarno nikoga zadovoljavala. Došlo se do zaključka da bi vise vredelo kontinuirano postaviti, ali na različite prograrne, homogenije muzičke programe, koji bi odgovarali ukusima posebnih grupa slusalaca. BBC je od 1930. godine imao dva programa Nacionalni program (National Service), koji se pripremao u Londonu, i kako njegovo ime kaže, sa nacionalnom tendencijom, i drugi Regionalni program (Regional Service), u kome su imale mesto emisije iz raznih oblasti. Tokom rata emitovan je program za armiju koja se nalazila u zemlji. Tada se ustanovilo da zabavnu muziku, emitovanu da bi se održao moral trupa, rado sluSaju mnogi civili. Zbog toga je taj program 1946. godine postao Laki program (Light Programme). Već sleđeće godine osnovan je Treći program (Third Programme), koji se emitovao uveče, sa posebnim naglaskom na kulturi. Mnogima je ovo izgledalo kao luksuz, ali svi su ga prihvatili jer je zapretila opasnost od teievizije. Razne sheme svakako nije karakterisao samo njihov zvučni dekor. U stvari, muzički kontinuitet Cesto su prekidale emisije koje su odgovarale vrlo različitim interesima. U momentu kada se televizija potvrdila kao sredstvo masovnije komunikacije koje želi što brže da privuče široku publiku, radio je pokušao da zadovolji različite interese, prikazujući paralelno

34