RTV Teorija i praksa

je nekad bio 1 ustupa veliki prostor ekonomskim i društvenim problemima i nastoji da se drži svakodnevnih interesovanja slušalaca. Informacije iz oblasti medicine, prava, baštovanstva, uređenja kuće, kulinarstva i druge, zauzele su značajno mesto u ovakvom »servisu«. Nisu napuštene ni obrazovne emisije iako je izgledalo da televizija njima ozbiljno preti. Da bi se prilagodio audioviziji, školski program se cesto menjao u radioviziju, šaljući unapred školi objašnjenja uz dijapozitive koji ilustruju radio čas. Ako radio u novim obrazovnim sistemima drži mesto pored televizije i pisanih dokumenata, emisijama kao sto su Otvoreni univerzitet, to je zato sto je on laka, istančana i ekonomična tehnika. Razvijati se na ovakav način, stvarati raznovrsne programe usmerene ka konkretnoj publici, -znači još se vise približiti publici. Zahvaljujući kontaktima koje stvaraju voditelji, posto su definitivno prestali da budu anonimni i zvanični spikeri, zahvaljujući igrama, feljtonima i pozivima slušaocima za direktno učešće, veze sa slušaocima su sve čvršće. U organizaciji javne službe radio se u stvari ničega nije odrekao. U izvesnim satima jutra i podneva on još uvek ima ambieiju da bude sredstvo masovnih komunikacija. U drugim periodima dana radio je sredstvo grupne komunikacije, sa mnogostrukim funkeijama koje se prepliéu ali koje se u određenoj shemi ne isključuju. Ova izmena je uspela zato što je ođgovarala opštoj evoluciji društva. Suprotno onome što su mnogi predviđali društvo nije želelo da se razvija u smislu uniformisanosti, standardizaeije, pa je dalo podstreka grupama svesnim svoje identifikaeije. Da bi na ove zahteve komunikacija tehnike mogle da odgovore, ustanovljeni su uski okviri za posebnu publiku i stvarani novi raznovrsni sadržaji kako bi se odgovorilo zahtevima grupa kojima se obraćalo.

Specijalizovali su se i stampa i film i usmeravali na spécifierai publiku i specificità tržišta. U tome duhu preobrazio se i radio u momento kada se televizija nametala svom svojom nadmenošću sredstva masovne komunikacije, sa žeijom da najduže zadrži najširu i najraznovrsniju publiku. Čini mi se da nije bilo nekorisno podsetiti se bliske prošlosti, koja je još uvek naša sadašnjost, kako bismo mogli sto jasnije postaviti pitanja koja bi pokrenula razgovore: šta ce se desiti sa radiom ako televizija prestane da bude dosadašnje sredstvo masovne komunikacije i obratiti se raznorodnim grupacijama, tj. ako umnoži svoje zadatke? Zar u toj situaciji radio neće biti izložen novoj krizi, opasnijoj od prethodne? Da li ce radio imati dovoljno materijalnih sredstava i mašte da se prilagodi i ovoj situaciji ili ce ovog pula rizikovati da bude pobeden? U svakom slučaju, ne bi trebalo dopustiti da budemo iznenadeni. Jer i televizija, koja je takode u krizi, oseća potrebu da se promeni, Njeno doba opseneje prošlo. I pored toga što je umnožila programe, bilo da ih emituju različite organizacije (Velika Britanija ili Nemacka), ili iste organizacije (Italija, Švedska, Holandija, Francuska) televizija je ostala sredstvo masovne komunikacije, čije zabavne emisije i informacje zauzimaju veci deo programa, a emisije namenjene uskom krugu slušalaca ostaju u podredenom položaju. Osim veoma retkih izuzetaka, nìjedan se televizijski program u Evropi ne odlučuje na specijalizaciju po funkeijama, na obraéanje izvesnim delovima publike. Svi programi i dalje ostaju programski mozaici čiji je cilj privući »masu« u najgledanijim satima. Do sada su različiti ugovori kočili razvijanje raznoobraznih programa televizije naročito oni tehnički, koji su proizvod ograručenosti raspoloživih trekvencija, kao i institucionalni ugovori čiji je cilj održavanje monopola u Evropi. AH stvari se mogu izmeniti, jer se sve više monopoi stavlja pod znak pitanja, a pojavljuju se i nove

36