RTV Teorija i praksa

slušaoca? Kako inače mogu razgovarati sa stručnjacima koji treba da doprinesu programima, a da ne zavise od stalno istih lica, već dobro poznatih na ekranima? Borba protiv neznalačkih i aljkavih emisija mora se voditi na svim nivoima.” Nadam se da su ovi, nužno prošireni, citati iz jednog malog dela Ananovog izveštaja pokazali kritički stav Odbora prema radu radio-difuzije u Velikoj Britaniji, i želje Odbora u pogledu odluka radnika u radio-difuziji. Čitaoce može iznenaditi razlika između visokoučenosti izveštaja i slike kojom sam ranije prikazao dve rivalske organizadje koje se trude ne samo da proizvedu bolje programe nego i - što je sasvim različita stvar - da pridobiju što više publike. Neki producenti verovatno smatraju da bi pokušaj da se preporuke Odbora u svemu sprovedu doveo do toga da dobar deo publike pređe na drugi kanal. Pa ipak, jedan od zadataka takvog Odbora je da podstiče producente da ciljaju previsoko a ne prenisko, da precenjuju a ne potcenjuju inteligenciju publike i polje njenog interesovanja. Posmatrajmo sada jedan još važniji aspekt rada Odbora: formulisanje struktura i sistema kontrole najpogodnijih za radio-difuziju u sledećih petnaestak godina. Odbor počinje time što kaže da stručnjaci iz inostranstva često smatraju Veliku Britaniju zemljom sa najboljom radio-difuzijom na svetu. Ako je to tačno, kaže Odbor, onda možemo s pravom biti ponosni. Ali to ne znači da treba Samo da produžimo da radimo kao što sada radimo, Ono što je bilo ispravno šezdesetih godina ili početkom sedamdesetih skoro sigurno neće odgovarati osamdesetim godinama. Posmatrajmo, na primer, masovnu publiku. „Tačno je” - kaže se u Izveštaju - ~da se masovna publika neće izgubiti; ali ona če češće biti podeljena, a ređe zajedno. Sadašnji trend ka malim domaćinstvima i povećanje broja domaćinstava od jednog člana produžiće se. Nedavne studije su pokazale da su navike gledanja televizije uglavnom određene društvenim navikama. Ako se domaćinstva i dalje budu smanjivala i broj domaćinstava od jednog člana i dalje bude rastao, emisije koje su vređale porodice postaće manje uvredljive. Ako takve emisije ne bude gledala cela porodica zajedno - roditelji, deca, deda i baba - porodični tabui u pogledu jezika i ponašanja na televiziji neče biti povređeni. Kako sve više domaćinstava kupuje svoj drugi televizor, televizija če možda poći putem radija i postati pre individualna nego porodična zabava...”

151