RTV Teorija i praksa

se ponaša kao da je sam sebi dovoljan, televizija se ponaša kao da je sama sebi dovoljna. Tu je i kompleks lokalnog radija, lokalne štampe. Sve su to novi momenti koji su u posljednjih dvadeset godina bitno izmijenili neke situacije; izmijenili za štampu, izmijenili za radio, izmijenili za televiziju. Niti televizija može nadomjestiti štampu niti može biti jedini i isključivi oblik javnog medija, niti štampa može zamijeniti televiziju, isto tako se to odnosi i na radio. Ako pogledate plahtice radio-programa od prije 25 godina, onda ćete vidjeti da se u osnovnoj strukturi radijskog programa bitno ništa nije promijenilo, iako je činjenica da je televizija kao novi medij počela egzistirati u ovom društvu. A sama ta činjenica tražila bi da se o radijskom programu, o njegovoj osnovnoj koncepciji drugačije razgovara. No, takav razgovor bio bi potreban i na televiziji kad se radi o štampi. Međutim, jedan globalni pogled na stvari jednostavno nedostaje. Te međusobne komunikacije, između štampe, radija i televizije, rekao bih, skoro su nepostoječe. Svak se übacio u neke svoje društvene feude i svatko samo sa svojeg stanovišta pokušava tražiti svoju društvenu ulogu, iako mislim da je društvena uloga sredstava informiranja u osnovnim političkim ishodištima dosta identična i da bi u jednoj društvenoj podjeli rada, koja bi trebala biti verifikacija daleko širih činilaca nego što su međusobni odnosi, trebalo razgovarati o jednom takvom fenomenu kao što je pitanje: kakva je uloga sredstava informiranja danas u ovom našem društvu unutar samoupravnog socijalističkog sistema i kakve su međusobne podjele? Jedine imanentne karakteristike u tim odnosima su jedna falš konkurencija koja mislim da je rezultat više nekih naših unutrašnjih kompleksa nego što bi bila opravdana sa društvenog stanovišta. U propagandnoj funkciji televizije došlo je, u traženju specifičnosti i onoga što je karakteristično za to, uvjetno nazivam, do jedne dosta prisutne provincijalizacije televizijske informacije. Često se govori da je televizijska informacija ' „prozor u svijet”. Međutim, u poslednje vrijeme događaju se sasvim obratne stvari upravo u kontekstu nepostojanja jedne društvene podjele između sredstava informiranja; i zbog nečeg drugog, zbog mentaliteta koji je rezultat, rekao bih, jednog malograđanskog i građanskog gledanja na televiziju kao „kuću zabave”. Stvoren je nekakav red veličina, kao rezultat potrošačke psihologije i potrošačkog mentaliteta, da jedna stvar nema društveno značenje ako nije na televiziji. Prema tome, otvorio se ventil za jedan nevjerojatni društveni pritisak za „slikavanje”. Uopće taj fenomen „slikavanja” je i sociološki

38