RTV Teorija i praksa

omogučiti da se potpuno otkriju njihove mogučnosti. No za to realnu bazu može dati samo društvo slobodno od konkurencije. Kako smo se uverili, za poslednjih nekoliko decenija nagli razvoj sredstava masovne komunikacije i übrzano stvaranje procesa uzajamnog uticaja između različitih formi čovekove delatnosti tako umetničke, tako i naučne, postepeno su doveli do principijelno novog odnosa između onih oblasti kulture koje su ranije bile sasvim ili gotovo sasvim izdvojene. Književnost, pozorište, film i televizija, slikarstvo, danas se sve češće ujedinjuju u svojevrsne sintetičke tvorevine, na raznim ili na istim pravama, koncentrišuči u sebi posebna sredstva izražavanja. U skladu sa tim izmenama u umetničkoj praksi, istorija literature i teorija umetnosti poklanjaju sve više pažnje uporednoj analizi vidova umetnosti i njihovoj sličnosti i protivrečnostima. U najširoj perspektivi izučavanja te problematike uslovilo je stremljenje ka razradi svojevrsne metateorije koja bi bila primenljiva na sve forme opštenja među Ijudima. U toku komunističke izgradnje stalno niču problemi razvoja i povezivanja različitih komunikativnih sistema u njihovom jednosmernom kretanju. Dovoljno je navesti takve postavke u Zaključcima CK KPSS O merama za dalji razvoj sovjetske kinematografije, kao i širenje proizvodnje dokumentarnih i naučnopopularnih filmova, a takođe preporuku kinostudijima da sistematizuju stvaranje slike po narudžbini televizije, postavke u kojima su našla rešenja pitanja širenja sfere dejstva kinematografa i organske veze između

122