RTV Teorija i praksa

Nemoguće je da jedna ličnost istovremeno stručn'o piše o sportskom programu, spoljnoj politici i muzici. Potrebna je specijalizacija TV kritičara. Ovako, TV kritici nedostaje profesionalna opredeljenost za TV medij, redovno praćenje celokupnog jugoslovenskog TV programa i poznavanje medija, uopšte. Mišljenje TV kritičara moglo bi biti korisno za stvaraoce programa i trebalo bi da utiče na stvaranje programske sheme. Redakcije TV centara, po dosadašnjem iskustvu, ne vode mnogo računa o TV kritici. Dokaz za to su stalni TV festivali, na kojima, recimo, ne postoji nagrada kritike. Kritičari bi morali da budu onaj neophodan most između auditorija i televizije, jer to po prirodi svoje profesije mogu, večina njih su novinari. TV ankete o programima nisu dovoljne. Svoj odnos prema kritici vezujem isključivo za dramski program, a za sve drugo se ne smatram dovoljno kvalifikovanim da bih dao svoj sud. Nama još uvek nedostaje „prava televizija”. Pod ovim terminom u dramskom programu podrazumevam izvorna, originalna i samo za televizijski medij pisana dela. Smatram da televizija tek stvara svoju literaturu kao što ju je stvarao i film, da če televizijska drama u budućnosti biti smatrana i priznata kao umetnost, kao književna disciplina. Slučaj sa filmom je vrlo poučan. I film su u početku odbacivali kao umetnost, negirali su njegovo pravo na ulazak u svet umetnosti. Danas je situacija sasvim drugačija, i film ima svoju klasiku, umetnička ostvarenja koja su deo onoga što smatramo umetnošču uopšte. Televizija je, zasad, na istom putu. Kod nas se, međutim, često to zanemaruje. Televizijske kuče radije ekranizuju proverena umetnička dela, romane, pozorišne drame i slično. Zbog toga ima vrlo malo profesionalnih scenarista, a ako se nastavi tako biće ih još manje. To je velika greška i predstavljaće i übuduće veliku zapreku stvaranju originalnog jugoslovenskog TV programa. Pišem o tome zato što želim da objasnim pravo mesto TV kritike. Šta je TV kritičar koji ocenjuje TV dramu ili TV seriju, snimljenu prema književnom delu? Šta on ocenjuje? To delo, ili način kako je ekranizovano? Svakako ovo drugo. O Andriću je sve rečeno, o ekranizaciji nekog njegovog romana može se govoriti samo kao o gotovom, prepariranom na poseban način proizvodu, a ne kao o originalnom, kompleksnom umetničkom delu. Po toj iogici sa istom mogućnošću može se ocenjivati i EPP proizvod.