RTV Teorija i praksa

artikulisane i, da tako kažem, ako je to upotrebljiva reč, prevaziđene. Međutim, ako uzmemo baš definiciju kulture sa stanovišta teorije informacija, tj. da je kultura antientropija, onda mi se čini da je Andrić u našoj književnosti najveći borac protiv entropije. On je ceo svoj život potčinio borbi za organizaciju, borbi za građenje. Fantastično je do koje je mere njegova književnost izgrađena, Danas je Bunjevac pomenuo sjajan primer, a to je onaj sa Prokletom avlijom, gde imamo jedan okvir priče u priči. Kako to da ide na film, jer bi to na filmu ispalo smešno? U Mostu na Žepi imate pola toga okvira, jer se pripovedač javlja tek na kraju. U početku ga nema, nema nikako, i onda, onda kaže: ovaj koji ovo priča... itd., naslonjen uz zid, oseča toplotu mosta, itd. Te varijadje u strukturi kod Andrića su neverovatne. A rezultat njihov je jedan fantastično čvrst sklop. Možda ovo nije tema, ali moram i to da kažem, tužno je što na Zapadu i napolju olako čitaju Andrića i olako ga čitajuči tretiraju ga kao folklornu literaturu, jer ona bi za kritičare strukturaliste bila tema kakvih ima malo u današnjoj svetskoj i evropskoj književnosti. Prema tome, ovo sve govorim samo zato da bih rekao da mi se čini da tu govora o adaptaciji ne može biti. Ne može se jedna takva superstruktura adaptirati, nego se može poći analogijom kakvom se pošlo u ovoj Gospođici. Pošto je Andrić išao, da tako kažem, svim sredstvima kojima literatura raspolaže; i talentom, i osečanjem za književni medij, mora se uvek polaziti od istih izvora. Celu seriju jednog medija, ako se hoće raditi Andrič, sve čime jedan medij raspolaže mora se upotrebiti, pod nužnom pretpostavkom da to podrazumeva i talenat i ošečanje medija. Kod Gospođice je fantastično kako su sve moći radija upotrebljene. Skoro je nevažno pitanje da li je tu sledio tok Andrićevog teksta ili mje, pošto se dobilo nešto što mi se čini da se po struktun podudara sa Andrićem koliko je najviše moguče. Imam primedbe, naravno. Prva primedba je pitanje; zašto adaptacija? Ali, kađ se uzme u obzir da tako treba i mora bih, onda je zaista jedini način da se po Andriću nesto radi ta] da se pođe po strukturalnom analogonu, i da se izuzetna strukturaina složenost njegovog dela primeni u svakom pokušaju koji se ostvaruje u drugim medijima.

DARKO TATIĆ: Prirodno, ja ču braniti medij radija. Nemam pisane materijale,

140