RTV Teorija i praksa

slobodno ću diskutovati, i u toj slobodnoj diskusiji nikako ne mogu da preskočim kariku koja mi se kao prva nameće stalno pitanje: „čemu adaptacije?”. Takvo pitanje postavlja jednu kulturološku dilemu, i ako bih do te mere bio fasciniran tom dilemom, ja bih se, onda, dršćući zapitao: zašto svi ne učimo kineski da bismo se, recimo, uživeli u ontološka određenja kineskog duha koji je zgusnut, zaptiven u kineskoj poeziji i koji sami moramo otkrivati, odgonetati; to je neizvodljivo. Zato ja branim ono što je neko značajno formulisao kao ~žeđ” medija. Medij jeste, medij postoji; i sa razvojem njegovih tehničkih mogučnosti raste i njegova žeđ. Ali ta žeđ nije onakva kakvom se obično predstavlja simplifikovana, imajući, izgleda, televiziju u vidu - da je poput one pesmice; „kakav je, takav je, ščepaj ga, ne daj ga” samo da je reč o velikanu. Žeđ medija je posledica razvoja onog što su tehnički umovi pružili kultun. Mi se, poslenici u mediju, trudimo da ih ne izneverimo. I kompozitor teži da upotrebi sve oktave jedne klavijature da bi stvorio autentično delo za svoj medij. Podsetiču na razvojni put radio-drame. Poratnog datuma, njen prvi period u teoriji radija poznat je kao „klasična” radio-drama. Oko 1965. godine, sa rezultatima istraživanja „bečkog kruga” inženjera i kompozitora, stvoreni su uslovi za pojavu tzv. „nove radio-drame”. Karakteristika ovih kompozicija jeste da nastaju iz sinopsisa logikom stapanja šumova, reči i muzike u samom studiju. Scenario, odnosno partituru, dobijamo kao grafički zapis na osnovu snimljene emisije. Nemci su znatno doprineli razvoju žama, imajuči, pre svega, razvijenu tehniku, visoku organizaciju korišćenja tehnike, mrežu radio-dramskog programiranja, međustaničnu informatiku, materijalnu stimulaciju književnika koji se posvečuju novom žanru uz organizovanu tehničku edukaciju i sl. Tek kasnije se razvila i teorijska misao o radio-dramskim oblicima. Put, kako rekosmo, ove sve veće žeđi medija koresponduje sa nekim unutrašnjim tokovima biti radio-dramaturgije. Bitna je izrazita različitost novog žanra od „snimljenog teatra” od isključivo dijaioških formi, i približavanje, putem mnogobrojnih sredstava montaže, upravo ozvučenju jedne strukture kakva je struktura proznog dela. Mislim da budućnost radio-drame i jeste u prožimanju sa imaginacijom kakva je, recimo, imaginacija jednog snažnog pisca proze. Andrić se, u ovom mom pokušaju, pokazao kao izvanredan saveznik za nešto što je posle njega stvoreno.

141