RTV Teorija i praksa

142

Mi govorimo o radio-drami kao drairi na radiju. Međutim, osim imena, nju ovde ništa drugo ne zadržava. Između jsreacije i programiranja sve se više ispoljava antagonizam. Što je delo slojevitije, što je više raznorodnih zvučnih izvora sabrano u jedinici vremena na traci, to je manja verovatnoća da će ga slušalac adekvatno uloženim kreativnim naporima doživeti u toku jednog emitovanja. Ja sam jednom prilikom nazvao radio-dramu, uslovno, magnetskim zapisom zvučne igre. sam u terminu izraz „radijsM”, jer ovaj upućuje na nešto što je emitovano putem talasa. Talasi, čini mi se, više nisu bitni, važan je sam zapis koji će se slušati verovatno negde u koncertnim salama, kamernim salama, gde će biti idealni uslovi reprodukciju zvuka, za primanje i „usamljivanje”. Treći program, doduše, nalazi usamljenike u poznim satima ali, sociološM gledano u okvirima organizacije slobodnog vremena, mislim da i ove, uske perspektive postaju sve >uže, Ljudi koji naginju slušanju magnetsMh zapisa zvučnih igara i igrarija, nužno če se tražiti međusobno. Kao magnetom, mogli bi biti okupljeni u „radijsMm” klubovima gde bi i sami uticali na stvaranje programa u centrima. Distribucija ovih programa verovatno će imati, putem ploča i kaseta, sudbinu distribucije ozvučene knjige. Sve što ima kao osnovu zvuk, šum, muziku, reč - razbijene, raslojene i restrukturirane montažom asocijacija (izbegavam reč: montaža atrakcija, ah sam joj u praksi blizak) - čini jedno novo biće zapisa, magnetofonskog zapisa, koji če, osećam, imati sudbinu ozvučene knjige. Klasika, kulturna baština, revalorizacija baštine, bliske su ovome razmišljanju. Vrativši se onoj, kako je ovde rečeno, osnovno] dilemi - posegnuti za adaptacijom klasičnog dela ili ne, ja branim medij koji eto, „poseže za adaptacijama”! NEDA DEPOLO: Radio stvara specifična radiofonska muzička dela, koja ne postoje bez korišćenja radio-mogućnosti i sredstava modernog radija. Isti je slučaj i kada je u pitanju reč. Radio može da je prenosi, a može - kad je u pitanju drama - da stvara radiofonska dramska dela. Radio-Beograd je dramatizovao mnoga prozna i poetska dela. Samo da napomenem neka: Uskokovićeve _ Došljake - govorim o onim uspelim adaptecijama, o Crnjanskom, o Krleži Na rubu pameti, o nizu dela Daviča, o Rastku Petroviću, Dušanu Matiću, o Danilu Kišu. To je jedan mz naših savremenijih autora, zatim neMh klasičnih, recimo Memoan Prote Matije Nenadovića, koji su više hronika, kazivanje, manje drama, ali ipak je to bilo jedno pretapanje u drugi medi].