RTV Teorija i praksa

TELEVIZIJSKI KIČ Stalno ponavljam da i televizija ima svoje estetičke karakteristike koje u suštini niko nije podrobno ispitao. Mislim pri tom na stvari koje „dobro izgledaju” na televiziji i na one koje izgledaju loše. Nije isključeno da je ovo dobro ili loše „izgledanje” samo pitanje veštine odgovarajućeg prikazivanja; međutim, možda u tome ipak postoji i nešto dublje. U korist prve mogučnosti govorila bi analogija sa filmom. Sećamo se da se pre pedesetak godina filmom šepurio danas već zaboravljeni izraz „fotogenija”. Postojali su, dakle, „fotogenični” i „nefotogenični” predmeti, lica, situacije. Iz „fotogenije” su rani filmski kritičari nastojali da konstruišu estetiku te umetnosti u nastajanju, čemu se nemilosrdno podsmevao Karol Ižikovski (Karol Irzykowski). Podsetimo se da je nekoliko odeljaka Desete muze bilo posvećeno upornom traganju kritičara za pravim značenjem „fotogenije” ili „fotogeničnosti”, i možda je samo Ižikovski tada uspeo da dokaže da to ne znači ništa. Ipak, iako „fotogeničnost” nije tada značila ništa kao teorijski termin u praksi je bila nešto veoma konkretno. „Fotogenični” su bili oni objekti, ona lica i one situacije na filmu koje su tadašnji majstori s tadašnjim stanjem filmske tehnike umeli da fotografišu i Predratni nedeljnik „Kino” vodio je stalnu rubriku ~Da li smo fotogenični?” u kojoj je objavljivao fotografije banalnih, prostih i nezanimljivih lica koja su baš zbog toga dobro zabeležena na filmu. Danas se na „fotogeniju” potpuno zaboraviio, jer je fi.m u stanju da registruje sve mce Dastina Hofmana (Dustin Hoffmanj sigurno ne bi ušio u rubriku „Da li smo fotogenični?” iako je to jetdno od najfascinantnijih lica na ekranu. Fotogeničan je bio čist kič, a nefotogeničan - onaj bogat i na izgled neestetičan prizor pun polusenki, koji je danas u filmu najinteresantniji Možda je isto tako i sa „telegeničnošću” Za neko vreme nastaće i na televiziji situacija u kojoj će izvesne ob.asti života zbog svoje „telegeničnosti” izbiti u prvi p.an, a druge, često zanimljivije i vrednije sići na margine Tal-o se nešto, na primer, danas često zbiva sa kliranjem na ledu Klizanje na ledu priznato je za jednu od „najtelegeničnijih” sportskih grana. Prenosi klizačkih takmičenja ispunjavaju sate televizijskog programa, pa se čak prikazuju u 20.30 - odnosno u vreme koje se po tradiciji smatra najboljim, predodređenim ili za pozorište, ili za show, ili za film. I gle čuda - ne čuje se

140