RTV Teorija i praksa

da takvg rizična programska odluka izaziva protest primalaca; naprotiv, ispostavlja se da ima na hiljade ijudi spremnih da u najbolje televizijsko vreme gledaju klizanje na ledu A ipak, mirno sudeći, to klizanje je neizmerno jalov i dosadan spektakl. Neuporedivo je dosadnije od fudbalske utakmice jer u njemu nema elementa igre i suparništva, a neuporedivo je dosadnije i od baletske predstave koja klizanje nadvisuje i umetničkim nivoom i izvođačkim savršenstvom. Kad bi se u 20.30 na televiziji pustila cela baletska predstava publika bi uskiptela od besa, a klizanje gleda. Zašto je tako? Mislim da je uzrok to što je klizanje na ledu „lepo”. Na beloj ledenoj ploči promiču Ijupke devojke u kusim suknjicama i mladiči u frakovima; mladi su i šarmantni; u pozadini muzika Štrausa ili „kazačok”... Klizanje je „telegenično” zato što je uspelo da jednostavnim, neistančanim i kičerskim elementima oživi svet jer time draži. Ono je televizijski „jelen na mestu za parenje”, televizijska razglednica s golubovima ili ulanom i devojkom kraj bunara. Klizanje je najčistija forma televizijskog kiča. Televizijski kič, međutim, ne mora da se uvek pojavljuje u vidu „lepih slika” kakve pruža klizanje. On preuzima i druge, perfidnije forme u kojima se pokretljivost televizije prividno koristi kao sredstvo za montiranje, sudaranje, sučeljavanje događaja i slika. Reč je, dakle, o navodnom obuhvatanju novih oblasti vidljivog sveta televizijom, o njenoj sveprisutnosti ili onom što Makluan (McLuhan) naziva „mozaičkim svetom” videći u građenju takvog sveta jedan od glavnih poziva televizije. Ovde me, ipak, interesuje kič koji se - sledeći te efekte - menja u veoma čistu „trku misli”. Trka misli je nesimpatična pojava stanja uma. Zasniva se na neumeću koncentracije, nemogućnosti zaustavljanja na jednoj odabranoj stvari. Ona, isto tako, isključuje logičko razmišljanje. Covek obuzet trkom misli nije u stanju da jasno izloži ono o čemu se zapravo radi; dakle, u svakom slučaju osuđen je na nekomunikativnost Naravno, u umetnosti taj problem izgleda nešto drukčije. U umetnosti postoji nekoliko istorijski verifikovanih pravaca koji su ličnu „trku misli” uzdigli na ravan glavnog stvaralačkog načela. Tome je, pre svega, pripadao dadaizam koji je pretpostavljao da stvaralački čin treba da bude potpuno spontan, sa što je mogućno manje intervencija sređujućih i kontrolnih činilaca. Stvaralaštvo je - u vidu niza logički nemotivisanih asocijacija - trebalo da se „izliva” iz umetnika, iznoseći ono što se nalazi u dubini njegove duše; jedino merilo

141