RTV Teorija i praksa

bila je umetnikova potpuna iskrenost, neposrednost izjašnjavanja - pri čemu, po prirodi stvari, to stvaralaštvo, u svojoj osnovi nije trebalo da ikoga u bilo šta übeđuje niti da išta objašnjava, već samo da demonstrira sadržinu srca i uma umetnika. Zaveštanje dadaista je unekoliko preuzeo nadrealizam koji je - uprkos izvesnim programskim garancijama - taj slobodni tok asocijacija ipak prepustio prilično strogoj disciplini, hraneći ga izrazitim tezama, pre svega protiv-građanskim i na svoj način revolucionarnim. Okolišim toliko zato što ni sam ne mogu da shvatim otkuda u našoj tekućoj televizijskoj praksi toliko trke misli? Da li su to neki daleki odjeci koji, krećući se tajanstvenim kolosecima velikih umetničkih programa, iznenada padaju na naše škromno polje u vidu prilično čudnih plodova? Bliže sagledanje problema ipak budi sumnju u tako nešto, nudeći pretpostavku da je naša trka misli više ishod procesa, da tako kažem, manjkave koncentracije, običnog nedostatka logike, obične neveštine mišljenja, a ne dubljih intelektualnih intencija. Godine 1974. na televiziji je prikazan film - tobože zabavni posebno napravljen za njene potrebe, pod nasiovom Putovanje u jednom pravcu. Koliko sam mogao da shvatim, cilj tog filma nije bilo ništa drugo doli da se prikaže nekoliko pesama, nekoliko pevača i nekoliko baletskih tačaka. Međutim, film se pretvorio u potpuno nerazumljiv, mada u kliničkom smislu uzoran prikaz trke misli. Događale su se čudne stvari. Poznati izdavači pop-muzike iz grupe „2+l” pojavljivali su se kao fantomi - jednom na ruinama starog zamka, drugi put u vodi potoka, treći put na prostranim poljima. Slično je bilo sa baletom Da bude još gore, sve je bilo protkano slikom nekog tipa koji je sedeo u elektronskom studiju gde su ga, na smenu, okretale čas igračice koje su se odnekuda pojavljivale, čas memorijske trake kompjutera. Već posle nekoliko minuta normalni gledalac je počinjao da se menja u čuvenog đavola iz Gospođe Tuardovske, koji ~kao gleda, kao sluša, ali već je blizu kvake”. Razumljivo je i hvale vredno što realizatori zabavno-estradnih programa nastoje da, ako je mogućno, pobegnu iz zatvorenih prostorija koncertnih sala i da izvođače smeste u nove, šire i slobodnije prostore. To ne samo da pruža veće likovno bogatstvo već ponekad pomaže i da se produbi sadržinski smisao pojedinih numera dogradnjom njihovih emocionalmh ili fabularnih elemenata. Takođe nemam ništa protiv što čudni i prefinjeni lokaliteti treba da izazovu efekat sličan iznenađenju

142