RTV Teorija i praksa

pmžajući štedru estetsku satisfakciju. Ipak smatram da neka logika treba da vlada i ovim slučajevima iznenađenja. Verujem da njen glavni imperativ treba da bude pružanje prilike gledaocu da se koncentriše na sadržinu numera koje se, ako je u pitanju mozaički program od nekoliko tačaka, povezuju na razuman i čitljiv način. Tako se ono što u poČetku liči na iznenađujuči hir na kraju pretvara u promišljenu koncepciju i kvalitetno posmatranje. Realizatori Putovanja u jednom pravcu odstupili su od tih principa i prikazali trku misli u čistom stanju - neprijatnu, bolesnu i mučnu pojavu. Gotovo istovremeno imali smo priliku da vidimo program o poznatom glumcu Janu Kobuševskom (Jan Kobuszewski) koji je spiker najavio kao „portret umetnika”, Pojam „portreta” nagoveštava nešto u smislu male monografije. Dakie, trebalo bi da je reč ne toliko o pokazivanju najboljih estradnih tačaka iz repertoara popularnog glumca - to bi pre bio „recital” - koliko o pokušaju salčdanja njegovih specifičnih osobina, crta koje ga izdvajaju od drugih glumaca iz te oblasti, i pokazivanja tih naročitih osobina, što zapravo i jeste prva obaveza portretiste Međutim, opet smo se našli pred neverovatnom trkom misli. U programu su se pojavili žalosni ostaci bar tri neostvarene ideje - biografske ideje (Kobuševski od kolevke do danas), introspekcijske ideje (kako Kobuševski, ko zna zašto zatvoren, razmišlja o svom životu), ideje za skeč u kojem Kobuševski odgovara za nepoznati prestup pred sudom sastavljenim od samih Kobuševskih. Možda je tih krpica bilo i više, ali ostaje nepobitna činjenica da nam u programu nije pokazano ništa što bi govorilo o stvarnoj izuzetnosti i posebnosti pojave Jana Kobuševskog. Televizija, neprestano imitirajući posmatračko čulo i „gledanje u stranu”, u suštini nije videla ništa Nisu nam pokazane ni njegove izvanredne običajne parodije, niti nam je - i pored najave da je glumac želeo da postane advokat - išta rečeno o ličnosti umetnika, o njegovim autentičnim željama, o njegovom stvarnom umetničkom karakteru, o njegovom nesumnjivom individuainom stilu. Sve je zakioniia i onemogučila grozničava, bolesna trka misli Rekao bih da je ova bolest naših televizijskih realizatora izraz nedoučenosti s jedne, i prekomerne lakoće u operisanju tehničkim sredstvima, s druge strane. Ljudi koji su podlegli toj bolesti, videvši negde trikove zasnovane na brzoj promeni mesta radnje, iii na fantastičnim, nadrealističkim montažama, nisu se potrudili da probiem izuče dublje, te da shvate da u tom ludilu ima metoda, da ta razularena, na izgled slobodna forma, uopšte ne isključuje logičku disciplinovanost, već da joj, naprotiv, postavlja još veče zahteve Istovremeno, trci misli

143