RTV Teorija i praksa

tematska, nego se emisije različite sadržine vezuju jedinstvenim autorskim pristupom. Naravno, ja ne mislim da otkrivam seriju kao TV osobenost Ona je odavno prisutna u programu, ali se zalažem za njeno veče prisustvo u praksi. Bio bi, čak, veoma zanimljiv pokušaj da se serija povremeno emituje u dnevnim, uzastopnim terminima. Serija je, doduše, samo jedan od elemenata da se krene dalje od starog dobrog vremena, od zlatnog razdoblja klasičnog TV dokumentarca. S druge strane, mislim da bi se i stariji i mlađi autori morali više baviti mogućnostima koje im pruža direktna televizija. To ne znači samo emisije uživo, kojih zaista i nema dovoljno, već podrazumeva mnogo više: emisije koje bi se uključivale u redovne tokove života i odatle izvlačile njegov smisao. Ja sam, dakle, za što više direktnih prenosa iz života. To nije lako pripremiti, tehniku je teško natjerati da se uključi u direktan prenos, ali su mogučnosti ogromne. Takav rad bi podrazumevao i tumačenje srodnih sadržaja istovremeno iz više krajeva jedne sredine, ili iz više sredina Jugoslavije, Bio bi to jedan od načina neposrednog povezivanja i zbližavanja Ijudi pomoču televizije. Unutar takve ideje postoji još jedna mogučnost programske orijentacije - da se preko programa vode akcije, da doprinosimo promenama nabolje. Mi smo svi puni protesta prema mnogim pojavama, a u programima dominiraju opšta moralna pitanja i dileme. Tih opštih pitanja mora da bude, ali se aktuelno, u novim uslovima emitovanja, nedovoljno primećuje. Direktna emisija pruža izazov za ostvarenje složenih zahtjeva dokumentarnog programa uživo i direktno, ali giedaocu pruža i ono što je na televiziji najlepše - pruža mu osječaj prisustva zbivanju i draž nepredvidljivosti. Koliko se ta bit televizije nedovoljno poštuje možemo iliistrovati mnogim primerima. Ja ču navesti jedan, nevelik, ali simboličan za čitav širi odnos o kojem je reč. U pitanju su slobodna bacanja u košarci; svjež primjer je druga utakmica play-off- a ~Zvezda”-„Šibenka” (a takvi su primjeri godinama prisutni), U prvom kadru se pokazuje igrač kako izbacuje loptu (a znamo da to čini prema košu). U drugom kadru vidi se, krupno, prazan koš, a onda lopta ulazi u kadar i prođe ili ne prođe kroz obruč. To se radi u ime takozvane logike kadriranja. A pri tom se gubi događaj - let lopte - i gledaočevo sudelovanje u dramatičnom događaju od dve sekunde, i prognoziranje hoče li lopta proči kroz obruč ili ne.

153