RTV Teorija i praksa

Ana Šomlo

KAMERMAN - PRVI KRITIČAR DOGAĐAJA

Biti i opstati na televiziji

Ana Šomlo: Tema o kojoj stvaraoci televizije govore iz broja u broj našeg časopisa, čini se, nema šireg značaja kada su u pitanju snimatelji, jer dobrih snimatelja na televiziji još uuek nema dovoijno da bi za jednog koji je pravi bilo probLema da opstane. Ipak, mislim da je potrebno mnogo Ljubavi i nerava, pa izdržati dvadeset sedam godina u toj profesiji? Voja Lukič: Važno je samo da uđete u stalni radni odnos, a onda možete da radite i da ne radite, Ja trenutno, na žalost, ne radim ništa. Šest godina sam bio rukovodilac elektronske realizacije - kamermana, miksera i majstora svetla i pošto mi je ddzlogrdilo rukovođenje i očigledno mi ne leži, a i uželeo sam se nekih pravih poslova, prestao sam da budem rukovodilac u drugom mandatu. Sada su me postavili za savetnika, iako je u našoj Kući običaj da se Ijudi imenuju na taj položaj pre nego što pođu u penziju, a meni je potrebno još sedamnaest godina staža. Trenutno ne radim ništa. Prošle godine sam snimao seriju za decu „Priča iz Nepričave”, A.Š.; Biti savetnik, da li to podrazumeva ne raditi? V.L.; Ne, ja volim da radim, ali studijski rad mi je dozlogrdio, tako da izbegavam standardne elektronske emisije, Volim da radim filmskom kamerom. Cenim i elektroniku, mislim da je ona perspektiva televizije Sada smo snimali jednu dramu sa rediteljem Mađelijem A.Š.: Kada ste prvi put uzeli kameru u ruke? V.L.: Još 1951. Imho sam šesnaest godina. A.Š.; I, kako je to bilo, kako se dogodilo?

155

INTERVJU