Što da se radi?

Oko 10 sati došao je policajni činovnik, kucao sam, naložio slugama da kucaju, — bez uspjeha. — „Nema pomoći, provalimo ljudi.“

Provališe, Soba prazna. — „Pogledajte ispod kreveta" — i pod krevetom nema gosta. Policajni je činovnik prišao stolu, — na stolu našao arak papira, na kome je velikim slovima bilo napisano: „Odlazim u 11 sati u večer i ne ću se ViŠe vrati. — Cut će me se na Litejnom mostu, između 2—3 sata u noći. Molim, da se ne sumnja ni na koga.“

— Tako je to, eto sad je sve jasno; a nismo _ nikako mogli da se dosjetimo, rekao je policajni činovnik.

O čemu se radi, Ivane Atanasjeviću? upita jedan sluga.

— Dajte čaja, pa ću da vam pričam.

Njeđova je pripovijest dugo vremena bila predmetom oduševljenih' razgovora i rasprava u goslioni. Bijaše io slijedeća historija:

U pol iri sata te noći, — a noć je bila oblačna i famna, — nasred je Litejnošga mosta bljesnuo oganj i začuo se prasak pištolje. Pohiiiše tamo slražari i malobrojni prolaznici, — nikoga i nišla ne bijaše na onom mjestu, odakle se čuo prasak. Dakle, nije nitko ubijen, već se netko ubio. Našlo se ljudi, kojima se htjelo ronili, dovukli su ostve, pače i nekakvu ribarsku mrežu, ronili su, tražili, lovili, — ulovili oko pol stotine trijesaka, ali lješine nije bilo. Ta i kako da je nađu, noć je mrkla, Ona je za ta dva sata bogzna kuda otplovila, — pa je traži, — Stoga se javiše progresisti i odbaciše prijašnje mišljenje : — „Može biti, da uopće i nema lješine ? Može

4