Topola

Godine 1828. vjenča se Tereza s nekim doktorom prava iz Halle; u pjesnikovoj ostavini našlo se jedkih epigrama naperenih na mladoženju i na svadbu. U Heinea je bilo nevitežko pjesničko svojstvo, da se porugom osvečuje, kad bi bio odbit. Ipak u »Povratku kući« nema one oštrine i mržnje, kojom su prociedjene pjesme o starijoj sestri. Pjesnik govori 0 Terezi s najvećim zanosom, ali je odviše ponosan, da govori o svojoj boli, pa se voli šaliti i podsmievati, premda mu je srce krvavo od rana. Ako se grozi smrću, ne valja mu odviše vjerovati, jer doskora veli: »Vjeruj mi, da se ne ću übiti, ma kako zlo bilo po me; to mi se je sve, moja sladka, već jedanput dogodilo!« Ipak je i ovaj put pjesnik duboko osjećao 1 mnogo patio. U ovim pjesmama osobito izbija velika slikarska vrstnoća, pjesnik divno stvara likove svjetlom i sjenom, pa bojom bez konture. Poimence je krasna skupina onih osam pjesama, koje je spjevao u Cuxhavenu. »Sjedjeh smo pokraj ribarske kuće« malo je čudo umjetničke snage; u razgovoru s djevojkom slika se malinom rieči daleka Indija i krajnja Laplandija. Na Gangesu sve miriše i sjaje; ogromno drveće cvate, liepi tihi Ijudi kleče pred lotosovim cviećem; a u Laplandiji su zamrljani Ijudi, maleni, plosnate glave i širokih usta. Ima nadalje u ovoj zbirci veselih pjesmica o razpuštenim djevojkama i nekoliko epigramatskih stihova, koje Ijudi danas znadu naizust, ali koji su mnogo prašine uzvidali na Heinea. Medju njima je na glasu ona: »Riedko ste me razumjeli, i ja vas sam riedko shvaćo, tek kad smo se u blatu našli, odmah smo se razumjeli!« Mnogi zamjeravaju Heineu, što od uzvišenih misli naglo prelazi u prostotu, pa obično navode pjesmu »Mir« iz njegovih pjesama »Na sjevernom moru«. Isus za morske maine stupa kao knez mira u bielom odielu; glava mu seže do neba, srce mu je crveno, žarko sunce, koje obasjava i ogrieva more i kopno. Iznenada prekida pjesnik pričanje uspomenom na biedna, licemjerna prtljara u Berlinu, pa veli; šta bi taj

178

Henrik Heine.