Topola

čovjek dao, da može što takovo spjevati, koliko bi mu to pomoglo do plaće dvorskoga savjemika! Heine je svakako pokvario čitateljima liepu viziju, razbio je svoju pjesmu, disharmonijom uništio melodiju, ali ipak se čini, da je prva slika u modernoga pjesnika, koji poznaje razvraćeni današnji život, izazvala onu drugu. I u Goethea iza prizora, kad Faust izpovieda svoju vjeru Greti, dolaze odmah Mefistove podrugačice. Razlika je samo u tom, što se zanos i cinizam ovdje stavlja u usta dvama raznim licima, dok lirski pjesnik odgovara za oboje. Na kraju ovoga odsjeka ima još nekoliko duboko osjećanih i savršenih pjesama, od kojih navodimo »Bogomrak« u Zmajevu prievodu;

I dodje maj sa zlatnim svjetlicama, Svil’nim vjetarcem, đahom miomirnim; Mamljivo mašu cvjetići bieli, Smieše se oči Ijubičasta sjaja Iz sladka hlada listna zagrljaja; Velenac 1 cvjetan pružen je po svietu, Provezen rosom i sunčanim zrakom; Nadzemne pjesme melodijom lakom Zivkaju Ijude, da zagrle sviet. To svjetina bena čuje pa se žuri, Oblače Ijudi čakšire žute, Marame lake, listerske kapute, Pa daj one šetne štapiće vite! A gospe liepe, gospe ponosite Kitu gjurgjica u kose uplele, I obukle ruho nevinosti biele; Momci suču paperjaste brke, Gibkaju s’ grudi zapurenih moma, Diže s’ i četa varoških pojeta, Diže se hitno ko na neku hajku, U žepu nosi hartiju, pisaljku,

1 Šareni sag.

179

Henrik Heine.