Topola

Usiljen osmieh proigrana čast. A starci mudri, al’ ko hladna zmija, A Ijudi trska, što je vjetar njija, A momci ni sjenka negdašnjih delija, I nigdje zbilje i čovječje sviesti, I svugdje prazna ništavila smet, I ja već ne znam, je 1’ bolnica samo Ili je ludnica ovaj zemni sviet. Pogledam dolje i providim zemlju, Providim zemlju, ko da j’ od kristala, I vidim strahotu, koju zalud s’ trudi Zelenilom svojim da pokrije maj. Ja vidim mrtvace, vidim, kako leže Skrštenih ruku u sanducih uzkih, Bielo im lice kao pokrov bieli, U vječnoj noći otvorene oči, Htjeli bi kleti, al’ nemaju krvi, Po usnah im gmižu žutosivi crvi. A sinove vidim, gdje sjedaju grješno S bludnicama svojim na svog otca grob A slavuj pjeva porugljive pjesme, Zuto se smilje gorko-bolno smieši, A otac u grobu drkće kao prut, Mati zemlja ciči kao arslan Ijut.

Sirotico zemljo, znam ja tvoje bole! Ja vidiin oganj, što ti grudi zgara, Zile su tvoje otvorena zjala, Rana ti se dere, iz tvojih njedara Sukti i kulja oganj, dim i krv. A tvoja prva djeca i sad žive, Vidim ih strašne, jogunaste dive S crvenim bakljam’ dižu se iz bezdne, I nose svoje Ijestvice željezne, Po njima juriše na nebesni grad; A patušci crni za njima se penju,

181

Henrik Heine.