Topola

Mjehove trovne nose uza se, Do zviezda stižu, a zviezde se gase, I drzke ruke zlatan kopren deru S šatora zračnog, gdje stanuje Bog, Angjeli sveti jaukom groznim Sunovrat padaju s mirnog visa svog. Sabaot bliedi na priestolu svome, Krunu s glave baca, čupa siedu vlas, A sve mu bliže divlja vojska stiže, Sve bliže stiže očaj i užas. Bacaju divi te baklje crvene Po carstvu božjem, pa se smiju tom, Patušci lete sa trostrusim bičem. Pa šibaju njime Angjele svete, skromne kerubime , . . - Već su oteli i božiji grom. Angjeli brane, al’ su praznih ruku, Paklene sile za kose ih vuku, A dolje ih prima onaj daba 1 hrom. Pa eno vidim i angjela mog, Sa plavom kosom, tim svilenim zlatom, Sa rajskom nadom svietu nepoznatom, Oči su joj plave, izvor sreće vjerne, Usta su joj oltar Ijubave bezmjerne, A k njemu se bliži jedna avet 2 crna, Grješnom željom gori i sablazan zbori. Porugljivim gredom, paklenim pogledom, Primače se, pridje k mom angjelu bliedom; Okamenjen gledim u tu avet crnu, Gdje angjela moga u svoj plašt ogrnu I nečuven vrisak vasionu probi, Kao da izdahnu silnog Boga moć Posrnuše stubi, izdahnuše duše I zemlja i nebo razvalom se ruše, Opet nasta stara, vječna, niema noć.

1 Djavo. 2 Sablast.

182

Henrik Hei^ie.