Topola

U odsjeku, što dolazi iza ovoga, u »Putovanju po Harzu« (godine 1824.) nalaze se divne gorštačke pjesme, koje su nastale, kad je jednom Heine poslije pravničkih studija pješke putovao Harzom, da se okriepi. »Knjiga pjesama« dovršuje se s pjesmama o sjevernom moru, koje je pjesnik sastavio u jakim, slobodnim ritmima, pošto je god. 1825. i 1826. dva puta pohodio Nordernej. U njima se javlja takovo prirodno čuvstvo, koje je bilo u njemačkoj poeziji nova privreda. Cinilo se, da je Goethe u poeziji sve izcrpao, što se tiče prirode. Ali je ipak ostalo jedno područje. Goethe nije nikada opjevao mora. U Heineovim pjesmama prviput huji more sa svom svježinom i snagom. U njima se nalaze prviput školjke u piesku i galebovi u uzduhu. Pjesnik nam opisuje more mirno i nemirno, sa obale i iz ladje, ob dan i ob noč; iz morske dubine izlaze i nad površinom lebde likovi, stari i novi, pomalja se gdješto patetičan, običnije smiešan sviet bogova i boginja, Tritona i Okeanida. Pa ipak ima u pjesmama dosta malo opisa, pretežita su im gradja pjesnikove uspomene, brige i nade. Pjesnik hoće da slobodno uzdahne na moru, zato pozdravlja more kao onih deset hiljada Grka poslije dugoga, strašnog puta: »Thalatta! Thalatta!« U ovom se nizu nalaze pjesme, koje su ponajljepše u Heineovoj poeziji. Medju njima je »Zapad sunca«, koji je preveo Fr. Ciraki:

Žarko plameno simce Spušta se u bezkrajno Srebromrko, dršćuće more. Likovi čudni, rudo zagasiti Hrle za suncem, A iz jesenske maglene prami Probija mjesec Žalostna bljedjana lica; A za njim, varnice svjetla, U daljini veloj blistaju zviezde. Negda na nebu u sretnom braku

1 83

Henrik Heine.