Topola

Svietljahu skupa Božica luna i žarko sunce, A oko njih skakutahu zviezde, Sitna nevina im dječica. Ali jezici zlobni zasijaše razdor, Pa se u mržnji razstaviše davno Supruzi sjajni.

Danju u samotnom žaru Seće se nebom sunčani vladar, A radi njegove vele Ijepote Diče ga i hvale ponosni Ijudi Okorjeli srećom. A 1 nojca kad padne, Pokaže se na nebu istom Mjesec, žalostna majka, Sa zviezdami, ostavljenom djecom, Pa trepti i bliešti u žalobnom bliesku, A Ijubeće djevojke i nježno Pjesničko srce S njima plače i pjeva.

Sirota luna! po ženskoj ćudi Ljubi jos uviek supruga sjajnog. Pred večer, blieda i drht.ava svjetla. Pomalja lice iz oblaka laka, Pa bolno zri, gdje dolazi vojno. Rado bi zvala za njim: Dodji mi, dodji! Djeca su željna zagledat otca! Ali sunčani bog, pun prkosa silnog, Čim stidnu suprugu ugleda, rudi U grimizu jačem Od boli i gnjeva, Pa bezobzirce hiti u hladnu Udovačku morsku ložnicu svoju.

184

Henrik Heine.