Topola

Zlobni, klevetni jezici eto Uzpiriše bolju i razsap I medj bogovi vječnim, Pa biedni bozi na visu nebeskom Prolaze kruge bezkrajne, vječne U svojoj boli, A mrieti im nije! Nego bez kraja vuku za sobom Nevolju sjajnu. ]a pako čovjek Nizkoga roda, smrt koga čeka, ]a, zašto da tužim?

Vriedja nas samo ono hvalisanje samoga sebe, kojega je pjesnik prepun. Prosta je od ove pogrješke divna pjesma »U luci«, bezsmrtna fantazija 0 bremenskoj gradskoj pivnici, gdje nam triezni Heine podaje predražestnu sliku o veselom pijanstvu genijalna čovjeka.

111.

Malo je pjesnika, slaveći žensku Ijepotu, prevršilo kao Heine, spominjući liljan-ruke, ružične obraze i Ijubićaste oći ili razne atribute proljeća, mirisavo cvieće i slavulje, koji ob noć slave liepi svibanj. Osobito je slavulj po Heineu postao sasvim heraldićka ptica u grbu Ijubavi. U Goethea su sve rieči slike, zato mu treba tako malo »poetićnih slika«, a Heinea su naprotiv rieći svaki ćas alegorije bez zornosti i bez unutrašnjega saveza, koji je logika poezije. Zato nam se manje svidjaju u njega pjesme s alegorijskom retorikom, gdje je sentimentalnost spojena s materijalizmotn. To nam pokazuje pjesma o osamljenoj suzi (u prievodu VI. Jovanovića);

Šta bi htjela ova suza, Sto mi sama pogled muti? Ostala je još iz dana Punih jada, bolja Ijutih.

185

Henrik Heine.