Topola

VIII

se pjevalo o domovini jezika našega, da se širi od mora jadranskoga pa sve gore do mora ledenoga. Tek preporoditelji naši dadoše toj neizviestnoj misli jasan oblik, da jezik, kojim su pjevali naši davni pjesnici, bude jedan Hrvatima, Srbima i Slovencima. Toj se misli posvetilo sve pjesništvo ilirsko. Pjesnici našega zorolikoga doba ilirskoga sačinjavaju u ovoj knjizi središte; pred njima su uzornici njihovi iz prošlih viekova, a za njima mladji nasljednici do naših dana. Ova knjiga obaseže puna četiri vieka pjesništva hrvatskoga. Godine 1501. zapisa Marko Marulić, da je dopjevao svoju «Juditu», i tako za njekoliko godina moči ćemo proslaviti četiristogodišnju slavu umjetnoga pjesništva hrvatskoga. Sto su najbolji duhovi u ovo četiri stotine godina osjećali, kako su jedan drugomu predavali svoje najljepše pomisli, kako su oni u neprekidnom redu glasnici kulturne radnje u narodu hrvatskom, to ima da pokaže ova knjiga. Kad je strašna azijska sila razarala i razorila naše zemlje, kada bolji dio naroda tamo uz obalu jadranskoga mora a ovamo u Hrvatskoj uz gore tekar iza jakih zidina gradskih oko domaćega ognjišta smije slobodnije odisati, kada za veća narodna kulturna nastojanja ne ima mira ni oduška, onda je pjesma kao cviet narodne duše jedina kulturna tečevina našega krvavo izmučenoga naroda. Smijemo se ipak ponositi time, da nam i u najvećoj biedi pjesma nikada nije ugasnula; tako da za našu književnu poviest vriedi podpuno ona pjesnikova: «Sva je naša povjestnica velik samo zbor pjesama». Hoće li sve to prikazati ova knjiga makar i u najvećim obrisima? Mislimo, da hoće, - ali svakoga valjada zadovoljiti ne će. Bila je naša volja dati takvu «antologiju», u kojoj bi se kronologijskim redom prikazao poviestni razvitak hrvatskoga pjesništva. Zato pomišljasmo i napisati pred antologiju uvod o poviesti našega pjesništva. Drugačije konačno' odlučismo. Imadosmo na umu osobito mladež našu, pak zato razredismo pjesme po vrstama kronologijskim redom. Pomišljasmo jošte pri sastavu