Ženski pokret
privredni rad, onda taj nema smisla, kad mu ne 'daje mogućnost da gradi svoju kuću ? Čemu cijeli taj intelektualni razvoj, kad mu možda uzima mogućnost da uopće bude sretan. Dužnost prema cjelini je najveća dužnost, koja postoji za čovjeka i on se toj dužnosti nikako ne može oteti. Ali pita se da li cjelina od njega smije da traži, da se odreče, i da se sasvim odreče, svoje sreće? Ima slučajeva, gdje se čovjek zbog cjeline, smije odreći svoje sreće, ima slučajeva, gdje on to dapače i mora, ali onda on to čini sam od sebe i čini zato, jer mu to nalaže njegov poziv, i dužnost, koju osjeća u sebi. Ali cjelina nema prava, da to zahtjeva. Ona može tražiti da se čovjek odrekne lagodnega života, da radi kakav težak posao, ali da se čovjek odrekne svoje sreće, one najprimitivnije sreće, to od čovjeka nema prava, da zahtijeva. To ni prijatelj od najboIjeg prijatelja nema prava da traži, a cjelina je napokon u najboljem slučaju sestavljena, od braće, a ni brat od brata ne može da zahtijeva da se odrekne svoje sreće. Ima slučajeva, gdje čovjek mora da se odrekne svoje sreće, ali tu on to čini jedino sam od sebe. A ta razlika izmedju dragovoljnog i traženog čina, ta se tako često zaboravlja. I od žene društvo zapravo traži da zamijeni svoju sreću za slobodu kretanja. To se dapače uzima, kao nešto, što se samo po sebi razumije. Jedan ide%lizam, koji u čovječanstvu od vremena do vremena, uvijek izbija na površinu, postavic je tvrdnju da je čovječji rad sam sebi svrha, i da se za nj dakle nema da traži nagrada. Jer tom svrhom rad se već sam po sebi nagradjuje. Pravi je rad onaj gdje čovjek radi za drugoga, za ejelinu ili za pojedinca, ili makar da radi i uza sebe, opet se i taj rad samome sebi mora nekako odnositi prema cjelini. I prema torne pojmu rad za drugoga gubi svoju etičku podlogu, ako je izvršen radi nagrade. Tu je onda povredjen idealni odnos prema cjelini. Tu bi se onda vele ti idealisti izgubila iz pojma činjenica o ljubavi prema bližnjem. Oni dalje vele, da je nagrada nešto što je stvoreno is nužde. Pa tako i onaj čovjek, koji svoju ideju jako i iskreno ljubi naučio da svoj rad veže uz nagradu zato, jer inače kraj današnjega društvenog uredjenja ne bi mogao živjeti. Da, teoretski i u načelu to je zaista tako. Za velike ljude, za one, koji svoj rad ljube, koji se cijelim bičem odaju tome radu, i kojima je to jedini cilj za njih je to isto tako. Ali svi još nijesu došli do te ljubavi prema čovječanstvu, još se nije proveo onaj duševni razvoj, po kojemu bi i svaki pojedini mogao da se
64
Женски Покрет
2