Ženski pokret

mova i popravilišta, bez javnih troškova postao bi manji. Pošto se i najveći broj prostitutki regrutira od vanbračnih djevojčica čuvanjem zdrave porodice i to zlo bi se djelomično sprečilo, izdaci za održavanje popravilišta itd. takođe bi bili smanjeni. Sve blagodati zdravog života može djetetu da pruži u najvećoj mjeri zdrava, prosvećena i napredna porodica. Da bi takva mogla biti, zakon mora f) porodicu i materijalno obezbediti. On treba da predvidi, da svaka porodica, bar sa više od biološkog minimuma tj. sa više od troje djece osim svojih redovnih prihoda ima i naročite pirhode za svako dalje djete. Ti prihodi treba da odgovaraju stvarnim izdacima zdravog i savremenog vaspitanja. I ta reforma manje bi državni budžet teretila, nego izdržavanje domova, popravilišta, bolnica itd. Porez na tolike neoženjene muškarce i neudate žene iznad izvesne dobi (n. pr. 25 god.) namirio bi dodatke za sve javne i privatne namještenike sa više od troje djece. Seljacima i samostalnim profesijama, treba u odgovarajućem odnosu smanjiti poreznu stopu. Jer kako se može danas da govori ozbiljno i iskreno o zaštiti narodnog podmlatka, kad se muškarac i žena kažnjavaju oduzimanjem izvesnog procenta njihove zarade (koja odgovara stvarno obavljenom poslu) ako stupe samo u brak a kažnjavaju se u istoj formi, samo u mnogo jačoj mjeri, ako se riješe da stvaraju taj podmladak. II. Pri donošenju novog zakona za zaštitu djece treba provesti što jaču koordinaciju rada među ustanovama državnim i privatnim, koje vrše zaštitu djece. Kod nas još uvek preveliki broj ustanova privatne incijative radi po svom retko kada stručno kontroliranom nahođenju, a državni se kredit tereti pomaganjem takvih ustanova. U našoj državi postoji pri Ministarstvu za socijalnu politiku i narodno zdravlje odsek za zaštitu djece i mladeži. Da bi njegov rad imao vredne i trajne praktične koristi morali bi ostali stručni državni organi za zaštitu djece biti direktno neposredno vezani za ministarstvo, a ne posredstvom nekih ustanova, koje teškom i komplikovanom administracijom otežavaju svaki realan rad. Zaštiti djece pri ministarstvu prvi podredeni praktični organ trebalo bi da bude Centralni zavod za zdravstvenu zaštitu majki i djece, kao i neka centralna ustanova za zaštitu školske djece. Osim ovih ustanova morao bi postojati i centralni jedan organizam za zaštitu djece do navršenih 18 godina, koja su zaposlena u poljoprivredi, po zanatima, u indu-

striji i trgovini. U provinciji treba taj rad da vrše po banovinskim centrima slični zavodi, a po sreskim mjestima i opštinama dječji dispanzeri, školske poliklinike i zavodi za zaštitu zaposlene omladine. Jugoslovenska unija za zaštitu djece treba da bude centralni organ za svu privatnu akciju zaštite djece ali u najtješnjoj saradnji za državnim ustanovama tog istog cilja, tako da stručni rad svih podleže kontroli odgovarajućih državnih ustanova. Razumljivo je da i ovako uredena zaštita djece još za dugo neće se moći odreći izvjesnih stručnih domova. U rezoluciji I. Kongresa Jugoslovenske unije za zaštitu djece u Beogradu 30-ХП-1935 g., predviđeno je to u tački 111 koja kaže: Ne spadaju u koloniju nego u specijalne dječje domove: nedonoščad i mlada odojčad (tj. do 3 mjeseca), bolesna i bolešljiva djeca, djeca sa težim duševnim i tjelesnim manama. Ali član 4 iste rezolucije još kaže; Veoma se preporučuje da se stvaraju i specijalne kolonije za hronično bolesnu i zdravstveno ugroženu djecu. III. Zakon treba da predvidi kontinuitet rada. Ne može imati stvarnih rezultata zaštita djece, ako se brine samo o školskoj djeci, ili sasvim izolirano o maloj djeci itd. Sva uložena materijalna sredstva i sav uloženi trud u takvom su slučaju beskorisni i bezrazložno uništeni, jer djete sačuvano u prvoj godini života, a prepušteno slučaju čitavo razdobllje do polaska u školu, isto je tako izloženo opasnosti kao da u prvoj godini nije za njega ništa učinjeno. Ne može se očekivati zdrav narodni podmladak, ako zaštita djece počne tek u školskim poliklinikama, ali ni tada, ako se ne brine o majkama, odnosno porodicama. Isto tako je beskorisno trošiti novac za kolonizaciju djece, ako ona smije da traje samo 6 ili 7 godina, a kad djete doraste za školu, izbaciti ga iz porodične sredine, koja mu je stvorena i prepustiti ga ulici. Zato ista rezolucija Jugoslovenske unije za zaštitu djece traži u tačci VII.: za napuštene majke sa odojčetom preporučuje se smještanje u dječje kolonije, a u tačci V preporučuje se za djecu školskog doba vezan kolonijski sistem. Zaštita djeteta treba da se u kontinuitetu vrši do onoga doba dok djete ne pcnstane sposobno za samostalnu privredu. IV. Treba najdetaljnije provesti kolaboraciju saniteta sa prosvjetom. Zdravstveni nadzor školske djece, njihova ishrana, igrališta i odmorišta, fizičko vaspitanje omladine, produžno školovanje do osposobljenja za samostalnu privredu, uslovi su da zaštita djece postane efikasna.

46

женски покрет

АПРИЛ-ЈУНИ 1936