Borba, 20. 04. 1991., S. 18

|| SUBOTA-NEDELJA, 20-21. APRIL 1991. GODINE

Željko Vuković

osancima i Hercegovcima čija svest, stomak ili nešto treće, svejedno je, ne dopuštaju da im se nacionalni dresovi navuku i preko očiju — a takvih je, pokazuje se, iz dana u dan sve više — zaista, nije lako sa novom vlašću. Prosto, nisu u mogućnosti da je identifikuju. Ljudi kojima je pripalo da „vrše vlast“ u državnim organima, zadržali su istaknute stranačke funkcije i pozicije, što samo po sebi i ne bi bila velika nevolja kad bi se znalo kad govore kao vlast nad svim građanima BiH a kad kao samoustoličene vođe svih pripadnika jednog od tri državotvorne be-ha naroda (na što im, naravno, izborna pobeda ne daje pravo). Ne haju ni na opaske da bar razgraniče mesta sa kojih se obraćaju javnosti, pa da se po scenografiji vidi šta su u tom trenutku.Vlast su, ali se ne zna kad su. Otud i duhovit naziv za njih „političari za prepodne i za po'podne“. Zviždiš ili aplaudiraš predsedniku parlamenta ili potpredsedniku vlade, a posle ispadne da se radilo o potpredsedniku ili istaknutom članu neke od tri vladajuće stranke. Ta nerazgraničena dvojnost novih vlastodržaca kumuje apsurdnim situacijama. Ilustrativan je primer Alija Izetbegović. Kao lider SDA zagovara konfederalnu varijantu rešenja jugo-sukoba, a kao predsednik Predsedništva SR BiH „konfederativno-federativnu“ soluciju. Pošto kao i ostali „dvostruki političari“ ne pazi gde može govoriti u jednoj a gde u drugoj ulozi — javnosti ostaje da nagađa da li se radi o promeni stava SDA ili kursa BiH-a, o primerenosti da isti čovek zastupa različite stavove da se i ne govori. Stvarno, treba biti bar genije pa u isto: vreme moći uspešno obavljati dva posla

Sanja Modrić

akon boravka u Kninu, gdje su

izaslanici Demokratskog opozicij-

skog foruma iz Zagreba zajedno sa prijateljima iz Foruma terazijskog parlamenta u ponedjeljak pokušavali pripomoći stišavanju posvemašnje histerije u hrvatsko-srpskim odnosima — izvještaču ne ostaje ništa drugo doli utisak gorke nelagode. Njega ne proizvode, kao što bi se moglo pomisliti, ni kontrole naoružanih momaka iz MUP-a, JNA i napokon iz Martićeve milicije, ni strah od pogleda prema šumi, ni svakodnevne eksplozije o kojima promptno biva obaviješten svaki kninski posjetilac, premda sve to također djeluje. Ono što, međutim, definitivno proizvodi duboki nespokoj jest osvjedočenje da su se odnosi između Hrvata i Srba primakli samom rubu ponora na kojem svaki slučajni trzaj mišića može značiti opću katastrofu.

Racionalni i iracionalni strahovi pretvorili su kninsku „tvrđavu“.u čardak ni na nebu, ni na zemlji, a jedan i drugi narod toliko je izbezumljen između nacionalnih politika paušalnog šamaranja, posvemašnjih pojednostavljenja i perfidnih političkih „lekcija“ koje im se ovdje daruju jednako od Babića kao i od Raškovića, da se svatko normalan mora zapitati da li je ikakav dogovor više uopće moguć.

Tvrda i — još tvrđa struja SDS-a

Predstavnici dvaju foruma, koje u Krajinu nije poslala ni stranka ni nacija, ni vlast, ni borba za birače, niti očekivanje bilo čijeg honorara, nego su tamo otišli kao ljudi dobre volje — doimali su se u Kninu kao likovi iz „nekog drugog filma“. Dok su oni govorili o demokraciji, političkim sredstvima i dijalogu, narod koji je ipak u velikom broju došao na njihovu tribinu, urlao je svoje nametnute uloge reagirajući, kao i u Pavlovljevom eksperimentu — pogrdama na sve čime se ne slažu, a

Ima li BiH državu?

DRUŠTUO

3ezvlasno trovlašće

BiH kao politička celina ne postoji, 4 na delu je sve jasnija feritorijaliza-. cija „trodelne Vlasti“, Vlast se sastoji [2 Iri dela, i svaki brine o svom ae|u

stanovnišltva.

od kojih je prvi — upravljanje bankrotiranom republikom i privredom, a drugi jednom od vladajućih stranaka u političkoj atmosferi koja već predstavlja početak međunacionalnog i verskog rata. Otkud onda u BiH toliko ljudi koji hladno pristaju da, istovremeno i u spomenutim prilikama, budu i državnici i političari?

Radi se o tome da većina tih i takvih ljudi ne shvata ili ne uviđa svu ozbiljnost stvarnosti i vlastite uloge u njenom pre: tvaranju u bolju. Upravo zbog nekompetentnosti i očigledne nesposobnosti mnogih u be-ha vlasti, njihove izjave o skorašnjim „preporodima” BiH u Švajcarsku, Ka-

liforniju ili Hong Kong — ne treba shvatiti ·

kao cinizam ili svesno manipulisanje podanicima. Ključni razlog što BiH nema normalnu državnu vlast, svakako je visok stepen nepoverenja među čelnicima i mentorima tri vladajuće stranke. Državni organi, a naročito parlament, pretvoreni su u sterilne diskusione klubove. Sve odluke se donose

u vrhovima stranaka. A, pošto se pokazalo

da je njihovo partnerstvo lažno, pa i licemerno — razumljivo je što BiH kao poli-

tička celina praktično ne postoji, a na delu —

je i sve jasnija teritorijalizacija „trodelne. vlasti“. Dakle, glavni krivac što Bosanci i Hercepgovci sa strahom iščekuju skorašnju budućnost, nemoćni pri tome da iole ozbiljnije utiču na nju — zove se vladajuća

koalicija. Da bi BiH bila ravnopravna ona prvo mora imati državnu vlast, a ne trostranačku. Vlast koja brine o svim građanima, a ne vlast iz tri dela od kojih svaki brine o „svom delu stanovništva“. Praktično, u centralnoj republici vlada trovlašće, što znači isto što i bezvlašće. Izborni pobednici nisu ispunili obećanje o parlamentarnoj demokratiji.

Vladavina tri nacionalne stranke, očito je eksperiment od kojeg, za sada, Bosanci i Hercegovci imaju samo štete (izuzetak su pojedinci koji su zahvaljujući odanosti i podanosti tim strankama angažovali, uprkos evidentnoj nesposobnosti i nestručnosti za poslove koji su im povereni). Prosperitet u vidu buđenja nacionalne svesti i okupljanja u nacionalne torove — zabluda je sve:manjeg broja ljudi. Uprkos tome što je u torovima toplije, nego na vjetrometini individualiteta.

Umesto obećane demokratske države, stvorene su tri nacionalno-verske „zajednice“ koja svaka za sebe simulira da je i državna vlast (ili njen deo). Istina, ta i takva trodelna vlast zna biti i složna, ali samo kada treba do kraja razgraditi „ostatke komunističkog. režima“ i uspostaviti nove monopole. Na primer, kada treba javna glasila pokoriti i staviti ih u podanički položaj. Famozni trostranački ključ se, kao što je i obećano, primenjuje od portira do direktora. Za novu vlast postoje samo

Poslije razgovora koje su zagrebački i beogradski opozicijski forumi inicirali u Kninu Predstavnici dvaju foruma, koje U Krajinu nije poslala ni stranka ni naci-

ja, ni vlast, nego su tamo otišli kao ljudi dobre volje, doimali su se u Kninu kao likovi iz „nekog drugog filma“

frenetičnim aplauzima na ono što im, navodno, odgovara. Aktualni politički vicevi tamo se danas grade na pridjevu „takozvani“ jer u Hrvatskoj pa i u njezinom „srpskom Kninu“ sve je ovih dana „takozvano“. Krajina za jedne, kao i Hrvatska za druge, ali time očigledno i politike koje su

'ih takvima učinile. A u vlasti takozvanih

politika, mogući su samo — takozvani dogovori. No, dok aktualna kninska vlast mobilizira Srbe za borbu protiv Hrvata jer su, navodno, „sve priče potrošene“, a i drugdje u Hrvatskoj se nastavlja euforija sveopćeg naoružavanja, moralo bi biti jasno da lekcije iz povijesti nisu naučene ni za dvojku. „Priče“, naime, nikad nisu potrošene, pa ni onda kada se potegnu obarači, pokušao je ljude uvjeriti dr Milorad Pupovac, ali nije naišao na odobravanje. Srbi su, jer sada je o njima riječ, u potpunoj vlasti svojih vođa koje prepoznaju kao „tvrdu“ i „meku“ struju srpske Demokratske stranke. Struje su, međutim, slične kao jaje jajetu, samo jedna (Babićeva) govori u navodno hladnoj, racionalnoj maniri i beskompromisno, a druga (Raškovićeva) je uvijena, navodno utemeljena na humanističkim načelima i navodno pomirljiva. Prave razlike su istinski — ravne nuli.

Kninske pregovore o mirnom i demokratskom razrješenju krize u Hrvatskoj dva su foruma pokušala najprije dogovoriti s dr Milanom Babićem, no gradonačelnik je odbio da bude domaćin. Kad se u ponedjeljak ipak iznenada pojavio na tribini, potvrdio je ono što se uostalom ı znalo. Po Babiću, nitko nema pravo pregovarati negoli predstavnici vlasti. Zna se tko je vlast u Hrvatskoj, a zna se da je Babić vlast u Krajini. I točka. Zato je, uz ciničnu

dobrodošlicu gostima, proglasio forume inicijatorima jednog „u stvari naučno-stručnog skupa“ čiji politički dometi mogu biti samo beznačajni. Time Babić još jednom pokazuje koliko ga „boli zub“ za istinske patnje običnih ljudi koji, izloženi neprekinutim glasinama, svake noći vode djecu u šumu, kopaju zemunice da bi se sklonili „kad počne klanje“! i koji doista više nemaju od čega živjeti jer u Krajini sve stoji. Njemu odgovara da ljudi žive u strahu, koji se ne može tako dobro odglumiti. Kad bi se prestali bojati, počeli bi misliti, a onda, jasno, Babića više nema.

Ništa drugačije, međutim, ne funkcio-

_ nira ni takozvana „meka“ struja. Drugači-

jom se tek prikazuje.

Tenis sa — mrežom

„Grande papa“, Rašković, dopustio je Radoslavu Tanjgi da ga „nagovori“ da učestvuje u pregovorima sa Zagrepčanima i Beograđanima i dogovor je ispoštovao. No, sve što su predlagali izaslanici foruma, Rašković je istovremeno podržao i odbacio. U maniri velikog manipulatora koji se prikazuje kao tankoćutni narodski čiko, Rašković je rekao da treba skinuti barikade i osloboditi puteve, da se Srbi moraju vratiti u Sabor, da nema života bez dogovora i ustupaka, te da naoružavanje s bilo koje strane nikome ne donosi dobra. Ali svoja je „demokratska“ opredeljenja odmah proglasio „preuranjenima za ovaj trenutak“.

I dok Rašković prijetvorno podsjeća

slušaoce kako je izričito rekao svom naro-

du da on nije taj koji će ih povesti u rat,

Muslimani, Srbi i Hrvati, a Muslimani su samo oni koji pripadaju SDA, Srbi samo oni Koji su privrženi SDS i Hrvati oni iz HDZ. Pokušaji da se ta i takva kadrovska formula predstavi borbom za nacionalnu ravnopravnost — ne samo da je prozirna varka, nego i vređaju. Jer, nije valjda svest

svih građana BiH na tom nivou da ne raz- .

likuju pripadnost naciji od pripadnosti stranci. Uzgred, takvo nastojanje vladajućih stranaka da „matične“ narode učine jednopartijskim, loša je usluga pre svega pripadnicima tih naroda. -

Aktuelni sukobi među trima vladajućim strankama u BiH oko toga koja je od njih privrženija BiH ili Jugoslaviji, nažalost uspešno prikrivaju ili maskiraju činjenicu da su sve tri odgovorne što je Bosna i Hercegovina paralisana i pretvorena u lovište ambicioznih politika na jugosloven-

skom planu. BiH (ili Jugoslavija) — se ne

brani rečima ili raznoraznim dokumentima, nego uspostavljanjem demokratskog uređenja. Znači, uređenja u kojem će Bo'sanci i Hercegovci biti pre svega ravnopravni građani (što podrazumeva slobodu iskazivanja nacionalnih, verskih i drugih određenja i osećanja). Nešto što bi vodilo ka tome, nova Be:Ha vlast još nije učinila.

Sasvim je jasno da BiH sačuvati može samo demokratija. A, demokratija, mate'matički rečeno, podrazumeva da vlast pojedincima omogućava da se na zajedničkim interesima (bilo koje vrste) „sabiraju“. Nedemokratske vlasti polaze od „zbira“ i brižno ga čuvaju. Be-Ha vlast je specifična samo po tome što je jedan „zbir“ podelila na „tri“, još homogenija od bivšeg jednog.

Najkraće, Bosanci i Hercegovci nemaju razloga da traže novu vlast. Oni mogu zahtevati samo da konačno dobiju stvarnu državnu vlast, jer sada je nemaju. Ni prepodne ni poslepodne. -

što drugo nego poticanje na sukobe može stajati iza njegovih prekjučerašnjih izjava da su Srbi u Hrvatskoj i Bosanskoj krajini jedan narod koji mora biti apsolutno povezan sa svojom maticom u Republici Srbiji tako da, naravno, buduća država može-biti konstituirana isključivo od „hrvatskih i srpskih teritorija“. Što hoće Rašković, ako ne sukob, kad kaže da je svaki plebiscit donio nesreću srpskom narodu podsjećajući odmah na „plebiscit“ oko us-

taške države u Hrvatskoj. Smiruje li on Sr-

be, ili ih raspaljuje, tvrdeći da je otcjepljenje Krajine od Hrvatske i njezino prisajedinjenje sa Srbijom isključivi rezultat agresije prema Srbima „na ulici, u poduzećima, pred sudovima“ i da zato nikako drugačije — ne može biti?

I Babić i Rašković, na istoj liniji, hoće da izoliraju Krajinu ne samo od Hrvatske, nego i od dvije trećine Srba u Hrvatskoj koji žive izvan Krajine. Penegirici Miloševiću, koji su zaprepastili i beogradske učesnike u kninskim razgovorima, te Raškovićevo isticanje da je Milošević danas mogao biti „prva ličnost demokratskog pokreta u svijetu“ da je ranije uveo dcmokratske izbore bjelodano pokazuju kamo dva tvrda lidera vode srpski narod u Hrvatskoj. Odvratnost.prema svakom potezu vlasti u Hrvatskoj, koje su doista učinile gomilu loših poteza, ali svakako bar neke dobre, a istovremeno povlačenje srpskih zastupnika iz Sabora — također je ista medalja iste stvari. Prestrašeni Krajišnici u dvostrukoj medijskoj blokadi i s političkim vođama kakve imaju — još ne mogu shvatiti da je politika primanje i davanje „udaraca“, vječiti govor i vječito slušanje. Rašković, koji voli intelektualnu gimnastiku, rekao je u Kninu da Hrvati i Srbi moraju u politici igrati „dobru partiju tenisa“. Jedan je novinar primjetio da bi partija možda bila uspješnija kad bi — mreža bila uklonjena. I Babić i Rašković, kao i značajan broj nosilaca vlasti u Hrvatskoj, hoće da igraju isključivo — preko „mreže“. To će, doduše, ostati pravi tenis, ali i nadalje — kriva politika. I baš zato, razgovore treba nastaviti koliko god oni-u ovom času ličili na utopiju.