Borba, 20. 04. 1991., S. 20
Х SUBOTA-NEDELJA, 20-21. APRIL 1991. GODINE
Studentske demonstracije nekad (1968) i sad (1991 )
Kako osmoro nastavnika Filozofskog fakulteta koji su 1975. bili udajeni sa Beogradskog univerzifeta
vide pobunu studenata 68. i 91. Nebojša Popov:
aljalo bi podsetiti na još neke
demonstracije radi celovitijeg
posmatranja i analize i boljeg poređenja onoga što se dogodilo. Naime, demonstracije iz 1954. godine u Studentskom gradu gotovo su Sasvim. nepoznate, tek od nedavno se o njima počelo javno govoriti. Nešto malo sam se time bavio i ustanovio da je tada pokušaj demonstracije studenata bio sprečen represijom policije i surovim kaznama kojima su mnogi studenti tada bili izloženi.Druge demonstracije bile su 1959. godine u Zagrebu, gde je takođe policijska konjica zaustavila studente na putu od studentskog centra ka tadašnjem Trgu republike, koji se sada drukčije zove. Te demonstracije imale su početne karakteristike kao i one prethodne i ove kasnije. Međutim, i one su brzo pale u zaborav, a bile su povod za ozbiljnije desolidarisanje stu-
đanje individue, dakle ne samo klasno, samo socijalno, nego i individualno oslobođenje. Tako da se može govoriti o jednoj specifičnoj vrsti humanizma ili socijalističkog. personalizma, što je sa stanovišta sadašnjih kritičara marksizma gotovo neshvatljiva stvar — sad neću da ulazim u to zašto je to gotovo пеshvatljivo. Svetozar Stojanović:
Govorio bih o razlikama u međunarodnom i domaćem kontekstu nekadašnjih i sadašnjih demonstracija.
Što se tiče međunarodnih okolnosti 1968. godina je višestruko značajna. Nadam se da se svi sećaju da je to godina u kojoj je nastao snažan novolevičarski pokret u mnogim visoko razvijenim zapadnim zemljama, novolevičarski pokret protiv kapitalizma. On je naravno — imao i šire kulturne dimen-
· гаје, ан зада о готе ne bih govorio.
Ali je 1968. i godina koju simboli-
denata u Jugoslaviji, mada 1959. godina ni izbliza ne liči na savremena — пастопапа – родуајапја, tako da ne možemo govoriti da su nacionalni motivi bili primarni za desolidarisanje studenata. Postoji još jedan oblik demonstracija, koji ovde nije pome'nut, ali on već spada u deo zbivanja 1968. godine, to su bile
demonstracije povodom rata u Vijetnamu — u Sarajevu, Zagrebu i u Beogradu, pri čemu su te demonstracije, naročito ove u Beogradu, bile jedna od uvertira — da tako kažem — u ono što će se dogoditi 1968. godine u Beogradu.
Za razliku od onoga što se događa od 9. i 10. marta u
tudiju raspravu o temi „Studentske demonstracije
nekad (1968) i sad (1991) — sličnosti i razlike“. U tolerantnoj i polemičkoj raspravi učestvovalo je osmoro na"stavnika Filozofskog fakulteta, koji su odlukom Skupštine Srbije 1975. godine udaljeni sa Beogradskog univerziteta: Zagorka Golubović, Mihailo Marković, Ljubomir Tadić, Svetozar Stojanović, Dragoljub Mićunović, Miladin Životić, trivo Inđić i Nebojša Popov. Ovde donosimo izvode iz neautorizovanih stenografskih beleški. Ceo snimak rasprave Treći program Radio-Beograda emitovaće, u šest nastavaka, od ponedeljka, 22. do petka, 26. aprila, a u
[s program Radio-Beograda organizovao je u svom s
svom časopisu štampaće autorizovana izlaganja učesnika
rasprave, koju je vodio Slobodan Divjak, glavni urednik
Beogradu, događaji
Trećeg programa.
iz 1968. godine, namerno govorim događaji, ne samo demonstracije, nešto su što je manje-više dovršen proces, čiji su polazni momenti-i glavni tokovi i ishodi poznati. I jedne i druge treba posmatrati situaciono, kako u okviru onoga što se zbilo u Jugoslaviji, tako i u okviru onoga što se zbiva u Evropi i u savremenom svetu.
Ono što je karakteristično za 1968. godinu jeste da je ona deo svetskog studentskog pokreta, koji ima zajedničke karakteristike i to u dva smera delovanja. Jedan je pretežno politički, to su ideje nove levice. Drugi oblik delovanja je kontra-kulturni, koji se tiče prvenstveno kritika ideologije produktivizma u najširem smislu te reči.
Između 1966. i 1974. godine nastajao je studentski pokret, opet uslovno rečeno, jer tome su pripadali i intelektualci koji nisu bili studenti. Za njegovo nastajanje karakteristične su ideje koje su tada bile u opticaju, čak veoma
uticajne, a koje se iz savremene per- ·
spektive netačno dešifruju kao marksizam-lenjinizam u ovom ideologizovanom propagandnom smislu reči, kako je on uveden tek nakon čistke koja je zahvatila Univerzitet, upravo zbog 1968. godine. A tadašnja kritička misao koja se pozivala na izvesne ideje Marksa, ali ne samo Marksa, bila je identiana kao kritika svega postojećeg. U središtu tog stanovišta bilo je osloba-
K
zuje pokret reformističkih komunista u Čehoslovačkoj pod Dubčekom. To je nastojanje da se komunizam iznutra liberalizuje i demokratizuje. Doduše, on
je od početka imao jedan hendikep, jer ·
je bio vremenski nesinhronizovan sa promenama u Sovjetskom Savezu, to jest tačnije govoreći promene u Sovjetskom Savezu išle su u suprotnom pravcu, jer je poznato da je Hruščov oboren zbog nekih njegovih reformističkih poduhvata 1964. godine, da dolazi na vlast Brežnjevljeva grupa, koja uvodi kontrareformaciju.
To je 1968. godina. To su međunarodne okolnosti pod kojima se odvija nastojanje studenata, u Beogradu pre svega, da se sistem dalje liberalizuje i demokratizuje.
A 1991. godina, razume se, ima bitno drugačije međunarodno okruženje, to je već godina kada je očigledno godinu dana ranije, krajem 1989. i 1990. godine došlo do onoga što ja nazivam implozijom komunističkog etatizma u Istočnoj Evropi, pa na izvestan način i kod nas. ~
Dakle, studentske demonstracije 1991. godine ne odvijaju se više u uslovima komunističkog etatizma kao celovitog sistema, nego u uslovima postkomunizma. Kad kažem postkomunizma, ja mislim na jednu društvenu situaciju u kojoj ima značajnih elemenata dis-
kontinuiteta sa prethodnim stanjem samim tim što je već uveden višepartijski sistem. Ali ima i mnogo značajnih elemenata kontinuiteta, u koje sada ne bih ulazio. Dakle, to što se tiče međunarodnih okolnosti.
Što se tiče domaćih okolnosti 1968. godina je godina kada mnogim intelektualcima u Jugoslaviji, pa onda i mno-
” gim studentima, postaje jasno da su ju-
goslovenske liberalne reforme komunističkog etatizma, koje su obavljane negde pre toga, šezdesetih godina, iscrpljene, da su one sasvim, sasvim nedovoljne. Tađa se Jugoslavija nalazila na raskršću i studentski pokret, novolevičarski i demokratski studentski pokret, pre svega u Beogradu, izražava tu potrebu da se ide dalje od vrlo umerene liberalizacije u demokratizaciju sistema sa svim posledicama.
Titoizam kao vladajuća, i frakcija, a i ideologija u Komunističkoj partiji Jugoslavije, nije hteo nikako da krene u tom pravcu i reagovao je na studentski pokret prvo manipulacijom, a kasnije sve većom represijom. Bio je na izvestan način načet, pa nije mogao da spreči te demonstracije, nije ih uostalom ni predviđao, ali je bio isuviše jak da ne bi mogao da pokuša da manipuliše sa studentima jednim delom, a zatim i represijom da guši studentski pokret. Istini za volju, mi smo tu platili kao profesori, ali najveću su cenu platili neki naši
'studenti, i studenti uopšte Beograd-
·skog univerziteta kojima mi nismo bili profesori i koji su onda osuđeni, iz(držali zatvore i teške robije.
,
Zagorka Golubović:
Pre nego što istaknem neke od razlika u istorijskom kontekstu, htela bih da kažem koje su sličnosti i razlike između pokreta 1968. i ovih demonstracija 1991. već na fenomenalnom nivou.
I u jednom i u drugom slučaju pokretač je i nosilac pokreta studentska populacija, što uopšte nije slučajno, jer je to najmanje etablirani, najmanje institucionalizovani deo društva, te prema tome sasvim je i prirodno i logično da je taj deo društva mogao da se pojavi u jednoj takvoj ulozi koja pokreće spontano, znači izvan institucija, i predstavlja, čak i 1968. godine, proboj u uslovima kada je jedna apsolutna država na sceni i koja je progutala društvo, doduše ne bismo mogli govoriti o civilnom društvu 1968. ali u svakom slučaju ona probija okvire jednog zatvorenog sistema apsolutne državne vlasti. A takođe i 1991. godine vrše se neki proboji na jedan spontani način.
I u jednom i u drugom slučaju to je bio otpor represiji i neposredno je izazvan represijom. Nebojša Popov je pominjao da, Sšu studentskom pokretu
1968. prethodile demonstracije protiv ·
_ rata u Vijetnamu, pa onda represija koja je zatim usledila, i niz drugih represivnih mera koje su pogodile Univerzitet posle toga, a neposredno pre juna 1968. Zatim, represija na Novom. Beogradu pred početak studentskih pokreta i zatvaranje Univerziteta 1968. A sada je represija 9. marta bila jedan od neposrednih povoda.
Sad dolazimo do nekih razlika. Ako ostanemo na tom fenomenalnom nivou, bitna razlika je to da se studentski pokret 1968. mogao odvijati samo u getu, zatvoren u zidine fakulteta i Univerziteta, zbog pretnje tenkovima i vojskom. I sećaju se svi koji su učestvovali, a svi smo mi učestvovali u tome, da nismo čak ni mogli izlaziti, mi smo danima sedeli na fakultetu, a ako smo morali izaći, onda smo samo sa studentskim ili profesorskim legitimacijama mogli da uđemo unutra. Dakle, to je bi-
la jedna vrsta geta. I samo se tako taj pokret u tom periodu mogao odvijati. Ja ću to povezati sa bitnim razlikama u istorijskom kontekstu. Nezamislivo je bilo 1968. da studenti izađu na demonstracije na Terazijama i ulicama.
A 1991. godine niko nije ni postavio zahtev da se okupiraju fakulteti i sve zatvori u fakultete. Naprotiv, otvoreni prostor je izabran da se pokrenu demonstracije, tako da je sigurno to omogućilo drugačije ispoljavanje samoga bunta, a i verovatno i veći broj učes-
„nika u samome buntu. Međutim, pokret iz 1968. godine predstavljao je presedan u ondašnjim uslovima. To je prvi put koji je na neki način probijao okvire postojećega institucionalnog sistema. 1991. godine studentski pokret je već deo tokova političkih promena, on nastaje na jednom već akumuliranom
iskustvu i na nekim promenama koje.
su se dogodile. Time ne umanjujem značaj studentskoga bunta 1991. Samo hoću da ukažem na razliku koja Je uslovljena istorijskim kontekstom.
_ 1968. čini se da Jugoslavija ide is-
_ pred Istočne Evrope, a 1991. godine je
već Istočna Evropa otišla dalje od Jugoslavije. Promene koje su se desile u
Istočnoj Evropi krajem 1989, 1990.i u
1991. pokazuju da je Jugoslavija zaostala, pogotovo kada je u pitanju Srbija. To je period kada se prelazi sa jed-
_ порагијзкор па višepartijski sistem, ali _ за tendencijama obnavljanja autorita-
rizma. Međutim, prostor za formiranje kritičke svesti je širi. –
· Mihailo Marković:
Ja ću se ograničiti samo na analizu sličnosti i razlika u istorijskom kontekstu, dakle u istorijskim uslovima 1968. i 199: /
1968. godine su svuda u svetu bili prisutni snažni antuautoritarni pokreti, pre svega studentski, ali i ne samo studentski. Da je taj problem autoritarnosti postojao u Istočnoj Evropi, u takozvanom realnom socijalizmu nije, naravno, moglo biti nikakve sumnje.
Pomenuto je već da 1968. imamo „češko proleće“ Dubčeka i zatim brutalnu intervenciju Sovjetskog Saveza. Međutim, ono što je postojalo u celom svetu i pre svega na Zapadu, bila je borba protiv autoritarnosti zapadnog društva, građanskog društva. I ne samo protiv autoritarnosti, nego i protiv OSnovnih vrednosti toga društva, koje su bile osnovne vrednosti potrošačkog otuđenog društva.
' Ono što je 1968. izazvalo masovni revolt bilo je pre svega ogorčenje zbog birokratskih privilegija. Osećalo se da proklamovana demokratizacija nije ustvari napredovala, da su birokratske deformacije bile uvek ogromne, da je taj vrh društva i države uživao u jed•·nom bestidnom luksuzu, dok je narod oskudevao. Bio je to otpor protiv stagnacije do koje su dovele izvesne mere reforme 1965. godine, koje su naglo povećavale socijalne razlike, koje su stvarale besposlene, siromašne, gladne o kojima se niko nije brinuo.
Taj otpor ne samo birokratizmu,
nego i tom socijalnom i moralnom ras-
4
I PRE 23 GODINE KRENULO SE IZ STU
E:
BITNO DBBC zijske češšs
lojavanju| n гаси, дека!
generacijaBji prethodnš ima 1! пај