Beogradske novine

Strana 2.

Beograd, nedjelja

Beogradske Novine

20. februara 1916.

Broj 22.

strani, kod centralnih vlasti. Briandova zdravica o razmimoilaženju ratnih ciljeva Francuske i Italije objašnjava se tako, da se u Francuskoj uvigja, da bi bila velika grješka, da se premještaju jake talijanske snage na druga bojišta. Ententa nema da očekuje ništa dobro ni od Grčke. Ova vijest to najbolje pokazuje: Atena, 17. februara. Došlo je do nesuglasica izmegju grčke vlade i entene zbog ponovnog podizanja mosta kod Demir-Hissara. Grci su tražili od Francuza, da oni opet poprave most, ali Francuzi na to nisu pristali. Poslije toga je naredila grčka vlada, da se počne sa gragjenjem mosta. Kada je za to saznao šalje general Sarrail dva pukovnika u Atenu sa zadatkom, da nagovore grčku vladu kako bi odustala od ponovnog podizanja mosta. Ali Gunaris nije primio te izaslanike. Grčka vlada zastupa stanovište da Francusi nemaju prava da naregjuju, šta će grčka vlada raditi na grčkom zemljištu. F'rancuzi pak izjavljuju da će oni opet most baciti u vazduh, kada ga Grci podignu. Strah od Kovesseve vojske. Francuski poslanik M. Bokanovski je već pre nedjelju dana u „Journal-u“ pretresao pitanje, zašto je entente ostala u Solunu. On navodi dva razloga zato: poraz na Dardanelima i besplodno učešće pri odbrani srpskih oblasti. On izrično dodaje: Da su nam, početkom novembra pri našim operacijama na Vardaru, Englezi dali jaku pomoć, da je vojska generala Sarraila raspolagala sa nešto većim brojem četa, onda bi mi cijelu južnu Srbiju spasli od bugarskog upada i prihvatili bi vojsku Petra Karagjorgjevića kod Bitolja. I ako je Engleska iznevjerila i Srbiju i Francusku, ipak Bokanovski zastupa mišljenje, da četvorni savez ostane u Solunu, da ne bi centralnim vlastima ostavili jedno od najboljih pristaništa u Sredozemnom moru za bazu podmorskih brodova, te da poslije izvrše pritisak na neutralne balkanske države. Polagano ulaze savezničke čete u dolinu Vardara i to kao što slijedeći brzojav dokazuje vrlo nesigurno i bojažljivo, jer Kovesseva vojska mogla bi postati pre slobodna, no što bi oni želeli. K. B. Paris, 17. februara. „Petit Parisien" javlja iz Soluna: U ponedjeljak su francuske čete prešle Vardar i utvrdili su se na desnu obalu u oblasti Jenidže i na Vardaru, na željezničkoj pruzi, ka Bitolju. „Journal" javlja : Francuske čete su prešle Vardar kod Topčina i nastupali su u dvije kolone u raznim pravcima. Podigla se odmah 12kilometara duga nova odbranbena linija. „Reuter“ javlja iz Soluna: Jenidže i Verria nisu zauzete; bile su samo konjička isvigjanja. Ženeva, 17. februara, Pukovnik Rousset se plaši kao što to „PetitParisien" javlja, skorog oslobogjenja austrougarskih četa, koje ratuju u Arbaniji. Ako je Sarrail zaista svoju defenzivnu liniju produžio do preko Vardara, onda je to dokaz, da se plaši priblišenja Kovesseve vojske. Novo nasilje protiv Grčke. K. B. Carigrad, 18. februara. Prema zvaničnim brzojavima iz Atene, učinili su poslanici Engleske, Francuske, Rusije i Italije zajednički korak kod grčkog premijera Skuludisa saopštavajući mu, da je zajednički ratni savjet u Parisu naredio, da čete entente posjednu sve grčke željeznice i brzojavne stanice u Tesaliji. Poslanici su još naglasili, da će biti upotrebljena sila, ako se Grčka ne bi dragovoljno odazvala ovoj odluci. Povodom ovog saopštenja sazvano je u Ateni odmah ratno vijeće, da se savjetuje o novostvorenoj situaciji.

Budna svijest entente. U Rumunjskoj postoji jedan list, koji je Rusima vrlo prijateljski naklonjen. Toliko prijateljski, da je njegova najživlja želja, da Rumunjska stane na stranu Rusije i da centralnim vlastima objavi rat. To je čuveni „ Adeverul", stovarište sviju laži entente i bezobrazluka protivu centralnih vlasti. Taj organ „javnog mnijenja” ponaša se rusofilskije nego li i samo „Novoje Vremja“. Aii i njegova je prošlost sumnji-

vija, nego li ona ruskog izazivačkog lista. „Adeverul“ nije uvijek bio tako bezuslovni obožavalac svega onoga, što je rusko. Kad ;se prije dvije godine car Nikola sastao s kraljem Karolom u Konstanci, pozdravio ga je list uvodnim člankom pod naslovom: „Car Knute i vješala'. Ali se još ranije „Adeverul“ odlikovao jednim vanrednim prijateljstvom prema Jevrejima, jedna pojava, koja u Rumunjskoj jako u oči pada. Glasom najdubljeg uvjerenja i u ime nekoristoljubive i svete demokratije zahtjevana su u tom listu neumorno prava za bespravne rumunjske Jevreje. Liberalni je svijet odavao blagodarnost takvom hrabrom držanju i smatrao je urednika ,,Ađeverula“. kao pobornika za čovečja prava. Jednoga dana saopštio je vladin list „Vitorul“ faksimile, i tada je svakome bio jasan izvor filosemitisma ,,Adeverula“ Faksimili bili su računi, kojima je demokrat Mille za jevrejsko prijateljske članke naplaćivao poteže hiljade od „Alliance Universelle des Israelites“. Svoje je jevrejsko prijateljstvo list naplaćivao, ili bolje rečeno prodavao dosta skupo. I taj se list sad ističe zastavnik „kulture“ protivu varvarstva centralnih vlasti. U tom pravcu on je učinio dosta znatno, ali kruna svega toga je članak, koji je nedavno izašao u listu pod naslovom: „Poraz centralnih vlasti na Balkanu“, u kome se govori o balkanskim operacijama austro-ugarskih, njemačkih i bugarskih vojska. Operacije, koje su imale kao posljedicu osvojenje cijele Srbije i Crne Gore i carsko-kraljevske čete dovele u srce Arbanije, smatrati će se u cijelom svijetu kao najsjajniji uspjeh u svjetskom ratu. Ali „Adeverulu" one nisu ništa. On pokušava da pred svijetom umanji te pobjede i dolazi do slijedećeg skoro nevjerovatnog zakjučka: „Ofenziva centralnih vlasti i Bugarske na Balkanu ne samo da ne znači nikakav uspjeh za napadače, nego je naprotiv najteži vojnički i politički poraz. Ona je vojnički poraz stoga, što je zahtjevala ogromne žrtve a nije postignut nikakvi strategijski resultat(l). Politički je poraz stoga, što je taj ratni pohod sa svim uništio snage Bugarske i Turske i time Rumuniji i Grčkoj pruža mogućnost, da se u zgodnom tienutku, potpomognuti ententom, jedanput za svagda razračunaju sa samrtnim bolesnikom u Carigradu i okorjelim ubicama u Sofiji.“

Ovo nije izopačavanje istinitih dogadaja, nije ni laž — to je u samoj stvari pravo ludilo I

Neuspjeh Briandovog puta. „Kad je opasnost najveća, konferencija je najbliža !“ Ova stara njemačka poslovica sasvim dobro odgovara radu sila četvornog sporazuma. Četvorni sporazum vidi, da ne može dalje više napred. Avet proljećne ofenzive centralnih vlasti biva sve jasnija njegovim vogjama, i u govorima, koje oni drže sve se jasnije vidi strah, koji ih obuzima. Kakve su sve nade polagane na posljednje Briandovo putovanje u Rim, najbolje pokazuju članci, kojima je pozdravljen Briandov odlazak u Italiju. ,,Temps“ je u uvodnom članku pozdravio ovaj put i naročito je istakao, da je to prvi put da poslije čitavog niza godina jedan francuski ministar u zvaničnoj misiji putuje u Italiju. To je mig sa korbačem i znači, da i ako je sa oduševljenjem Francuska pozdravila izdaju, koju je Italija izvršila prema Austro-Ugarskoj, Francuska ipak ne zaboravlja na sve nesuglasice, koje vladaju izmegju nje i Italije u pitanjima u Sredozemnom Moru i u Africi. Ali se ipak savezniku, u tako teškim vremenima kakva su ipak danas, mora nešto i oprostiti. „Ternps" se čak trudi, ma koliko mu je to teško, da opravda rezervirano držanje Italije prema Njemačkoj. On objašnjava, da Italija nije objavila rat Njemačkoj, jer nije htjela da se ogriješi o „pravne“ osnove, koje su je pobudile, da povede rat protiv Austro - Ugarske. Kao ove „pravne osnove“ za rat protiv Austro-Ugarske „Temps“ zacijelo smatra u ime Italije „oslobogjenje austro-ugarskih podanika talijanske narodnosti." „Pošto je Italija preboljela grješke (u nacionalnoj odbrani), nastavila je ona svoj put, ram-

ljući zbog neprijatnih posljedica zbog toga, što nije bilo jedinstva i reda, tih činjenica, koje uopšte karakterišu rad entente. Nesreće Srba, batirje, koje su sile sporazuma dobile na Balkanu, i produženje rata, sve je to skupa počelo malo rashlagjivati ugrijane duhove. Danas još pati zemlja radi sviju nezgoda, koje su je snašle zbog obustavljanja saobraćaja, ali ipak danas ostaje vjerna kolu, u koje je uhvatila." Koliko priznanja na jedan mah I r Ali nije samo oskudica u jedinstvu bio razlog, da se ide na konferenciju, već i još nešto više. Rimski dopisnik „Tempsa“-a piše: „Dalje se još pridaje mnogo i Briandovoj posjeti u Rimu, jer će francuska vlada i narod, i dalje još vlade i narodi sila sporazuma —moći da stvore tačniju i bolju sliku o pravom položaju u Italiji. Ovo uvjerenje je u Italiji razgranato, i meni se o tome govori još od onoga dana, kada je bilo prvi put javljeno, da će Briand posjetiti Rim. Opšte se vjeruje u svima talijanskim krugovima, da u Engleskoj, kao i u Rusiji i u Franc-uskoj, nisu obavješteni o pravom stanju talijanske snage, i da im nisu poznate sve žrtve, koje je Italija imala da podnosi, i koje i danas još snosi. Ne zna se na primjer koliko je teška borba, koja se vodiuAIpama, i koliko je žrtava i do sada već t a m o p a 1 o.“ Istina je, da ententa o tome do sada ništa nije znala ili nije htjela da zna. Čak i poznati francuski novinar Gustav Herve rekao je to u svome listu „Victoire".

Program dume. I vijesti, koje preko Stockholma stižu iz Petrograda može se viditi, sa koliko su podijeljenim osječajima krugovi dume primili imenovanje novog rtiskog ministra predsjednika Panin-Stiirmera. Zna se, da je on iskazani protivnik ustava, i da dumi, koja se sastaje 1. marta, neće dati prilike, da se po svojoj volji iskaže. Starješinski odbor dume bavio se u posljednjoj sjednici tim pitanjem i raspravljao je o mjerama, koje bi mogle u nekoliko osigurati poslanicima slobodu govora. Duma zna vrlo dobro, da če ona, ako joj se bude prvo podnesao budget na pretres, — jedino pitanje čiji pretres leži u interesu vlade, — odmah poslije svršenog pretresa ići kući. Da bi se spriječilo, starješinski odbor zahtjeva, da se u prvoj nedjelji ne bave, kao što vlada želi, budgetskim pitanjem, nego opštim političkim stanjem. Prvo, da Panin-Sturmer, a ne kao što se prvobitno namjeravalo, S a z o n o v, razvije svoj budući politički pravac. Tek poslije ovoga imao bi Sazonov da uzme riječ, a debata i kritika, koja bi se tim povodom otvorila, da traje tri do četiri dana. U ostala tri dana uzeli bi se u pretres važni ratni zakoni, koji bi se durni predložili. I za vrijeme budgetske debate imale bi se, radi promjene, nedjeljno odrediti jedna do dvije sjednice, koje bi se isključivo bavile zakonskim predlozima. Da li će se ministar predsjednik sa ovim zahtjevotn složiti, to će se tek viditi. Predsjednik dume Rodzjanko je istina izjavio, da je uvjeren o predusretljivosti Panin-Stiirmera prema dumi, ali pomenuti projekt starješinskog odbora svjeđoči, koliko su članovi dume malo prožeti tim uvjerenjem. Osim duine i carskog vijeća biti će, kako se govori, sazvat i finski zemaljski sabor.

Englesko priznanje slabosti. K. B. London, 18. februara. U gornjem domu saopštio je Kitchener, da su indijske četeuFrancuskoj i Flandriji dobile naregjenje, da se p o v u k u. Naime, pošto su centralne vlasti osigurale za sebe put za Carigrad, mogla bi turska vojska sada da izvrši jače napade protiv Egipta i Mezopotamije, i zato je Engleska i riješila, da povuče svoje čete i sa Galipolja, da bi se pojačala vojska kod Soluna i u Egiptu. Lord C r e w e je izjavio, da su oskudice u radnoj snazi morale biti izvršene izvjesne izmjene u rasporedu podizanja novih brodova. Municija se, rekao je, za sada proizvodi u dovoljnoj količini. Dvije hiljade i sedam stotina tvornica municije, stoji pon državnom kontrolom, ali povećati će se i potrošnja