Bitef

SUD COSTA OCCIDENTALE Nas rad pocinje u Palermu (avgust 1999), gde mukotrpno pokusavamo da pustimo korene. Trupa Sud Costa Occidentale je sastavljena od glumaca razlicitih iskustava i projekti nikada nisu odredeni, nikada se ne zavrsavaju niti pocinju ispocetka. То je teatar koji se prosiruje i smanjuje shodno prilikama, nema zatocenike i uvek je otvoren za kontakte koji daju osecanje intelektualne slobode. Polaziste naseg istrazivanja se sustinski rada iz greha, iz onog najgoreg u nama sto glumac mora da ponudi kao ein Ijubavi. Ono sto hoce da kaze, mora reci do kraja, bez stida, da bi prevazisao osecanje grotesknog, sto je prepreka kreativnom kontaktu. Zajedno s mojim mladim drugarima iz trupe Sud Costa Occidentale, uprkos nedostatku prostora i odsustvu razborite administracije, trudimo se da ucinimo korisnim nas neprijatan polozaj i radimo bez prekida, cak i po sest meseci na jednom jedinom projektu, übedeni da on cini predstavu. Ne zanima nas rezultat, predstava mora biti samo polaziste paradoksalne reinterpretacije, koja postaje govor, gde znak nije poruka kao sto mapa nije teritorija. Predstava je teorema lazi, gde znak mora biti zalaganje za igru, sto je izraz paradoksa lazljivca: Ono sto radim, nije ono sto radim. Glumac je Lazljivac, onaj koji podstice sizofrene akcije i reakeije, onaj koji je u stanju da kod sebe i kod drugih izazove traumu, kratak spoj koji nagovestava prisustvo drugog sveta, ispunjenog i uzasom i lepotom. Za nas je vaino da otkrijemo, da primenimo nas talenat u umetnickom procesu i da vezbamo svaki dan da bismo nase zivotno iskustvo stavili prici na raspolaganje. Zelimo da svesno udemo u proces samosvesti kako bismo reci proizveli pre nego sto ih izgovorimo. Moja druzina ija sakupljamo sa ulice stvari koje Ijudima vise nisu potrebne i nosimo ih u nekadasnjizatvor, u prostor koji smozaposeli.Testvari nece tu oziveti, ostace mrtve i napustene, dok mi skacemo i prevreemo se. Palermo je grad koji umire. Kao i moje predstave. Nase eksperimentisanje je zastarelo i samo je nacin da ostanemo na povrsini. Da ne bismo umrli od svega. To je preistorijsko eksperimentisanje, Verujem u pucku atmosfera pijace, u ironiju, u svaku dosetku i salu koja se krije iza ljudskog ocajanja.To je pozoriste kakvo zelim. Ne volim glumce koji znaju da glume ni umetnike koji se poistovecuju sa umetnoscu. Igram se sa pozoristem kao da se igram sa zivotom. Najveca vrednost koju za mene ima umetnicki gest jeste nudenje svoje bede i svog dostojanstva, bez zastite i kompromisa. Covek se mora prepustiti, skromno, dozvoliti da bude bojno polje, pisala je Etty Hillesum. Utvare koje trazim imaju iica cudovista, ali su covecna, duboko covecna. Kao ona koja srecem kod Balara, Кара, u Kali ispred luke ili na trgu Sant Oliva ili u Madoneu.To su sve govnari grotesknog i neprijatnog izgleda kao moji likovi. Ali to su bolji ljudi od mene. Sigurna sam, Osecam. Svi oni imaju neko neobieno osecanje casti koje sam ja izgubila. Govore arhaienim jezikom, nepoznatim i meni nerazumljivim. Nikada ne znam sta govore. Oni namerno tako govore da ih ne bismo razumeli. Zato pisem u dijalektu, jer iako ne razumem, blisko mi je. A kad budem naucila dijalekt mojih predstava, oseticu se izgubljenom, sirocetom, samom. Zelim da ostane necist, moj sklepani, nezgrapni, nesreeni dijalekt. Ne znam sta znaci:„lzlazimo"? I ne mogu da ödem, ostajem ovde, zarobljena u Palermu. U ovom gradu kopiladi bez oceva. Zabarikadirana sa mojom druzinom. U nasem pozoristancetu u zatvoru. Svakog dana sezatvaramo, stavljamo katanac, jer ako naide polieija i vidi da je otvoreno, iselice nas i poslati kuci. Oslobodice nas resetaka.

Emma Dante