Danas

28

Specijalno za Danas iz Tbronta pu zgradom Hamingberg centra u Toron-

tu, u kojem „stanuje“ Nacionalni balet, An-

gela Mihaljčić, bivši službenik banke u Zrenjaninu, psiholog i ljubitelj lepih umetnosti, sa nekoliko setova karata sačekuje novopečene Kanađane sa YU-pasošem, da im preda besplatne karte za kultnu predstavu sezone „Onjegin“. Neki od čekanih stižu ı uz zahvalnost odlaze kroz veliki hol. Druge Angela uporno čeka, dok ne uđe i poslednji posetilac.

Preko dana ima mnogo napornije i Odgovornije obaveze. Kao savetnik za imigrante, ona pomaže ljudima koji su Kanadu odabrali kao novu domovinu, da nađu smeštaj i posao, ostvare pravo na državnu pomoć dok se ne snađu, zastupa, uz punomoćje, došljake pred sudom, preporučuje ı obezbeđuje potvrde, daje pravne savete...

Prvi koraci

– Pamtim onu užasnu 1993. godinu, poznatu po stravičnoj inflaciji, po ratu na YU-prostorima... Tada sam kao „spoljni saradnik“ porodice dva puta sedmično odlazila u Mađarsku po najelementarnije namirnice, prašak i pastu za Zube... Isve drugo mi se gadilo: nečiji sinovi su ginuli, drugi su se zabavljali. Na sceni je bio polusvet, a nisam ni volela svoj posao u banci. Osećala sam da neću moći da izdržavam sebe i sina i odlučila sam se na odlazak...

U svet su već bili otišli neki njeni prijatelji. Zelela je u Holandiju, ali na podneti zahtev Kanada Je prva odgovorila pozitivno.

– Obrela sam se u Torontu. Tri dana sam bila kod nekih poznanika, ljudi srednjih godina, koJi su ovde već dve decenije. Već prvog dana sam kupila novine i počela da tražim posao. Pronašla sam jeftin, ali i loš stan, jer se ne može dobiti posao bez adrese. U toj zgradi bilo je još „naših“, ali mi oni nisu ukazali na mogućnost da uzmem državnu pomoć koju su sami koristili.

Najviše fakultetski ohpazovanil

Svake godine, posle 1. novembra, Imigracioni biro podnosi parlamentu izveštaj 0 broju -

subota – nedelja, 3-4. jun 2000.

MEĐU SRPSKIM DOSELJENICIMA U TORONTU

inkuns za Butliućnosi

Brzo shvatite da ste nezaštićeni, a došli ste iz zavičaja, gde ste po prirodi stvari ušuškani, gde su staze utabane, gde vam je porodica, pa uvek imate kome da okrenete telefon, a to je, sem ostalog, i rame za plakanje. Svesni smo geografske razdaljine i. sama pomisao da vam treba mnogo sati do zavičaja jeste gorka

Počela je da radi kao konobarica, čak skupila novac za polovni auto, a sve slobodno vreme provodila u biblioteci, prevrćući biltene, oglase, informacije... Tako je, sa znanjem engleskog, dobila posao koordinatora programa za zdravstveno prosvećivanje Žžena-imigranata.

Gotovo svi koji stignu u Kanadu prolaze kroz iste faze: materijalna pomoć države, besplatni, ali obavezni kursevi engleskog jezika, pa traženje posla...

– Svi imigranti imaju iste probleme, samo se ljudi prema njima različito odnose. Žene su upornije, vrednije i izdržljivije. One ne odustaju. U stanju su negde da rade ceo dan, a uveče peru i kuvaju, dok im suprug prolazi kroz krize i razmišlja o povratku. Naravno, ako ima gde da se vrati. Nekima je kuća „nestala“ u ratu, drugi su prodali stan, pre dolaska u Kanadu. Za neke sam sigurna da im ovde nije dobro, jer žive od reminiscencije. Mnogi glonfikuju svoje nekadašnje položaje i teško se uključuju u sistem u kojem važi pravilo da vrediš onoliko koliko zarađuješ.

Trauma iminnacijga

Prateći mnoge pridošlice iz svih krajeva sveta, Angela je zaključila da svi prolaze kroz pet faza. Prva Je faza „medenog meseca“, druga – realnosti i razočaranja, treća – ljutnje i osećanje (lažne) superiornosti, četvrta je faza mirenja i peta – adaptacije. Sve se mogu označiti kao „traume imigracije“, jer su sve faze specifične, teške i naporne, pošto su u pitanju odrasli ljudi, prisiljeni da prihvate potpuno nova pravila Života i rada, odnosa i sistem vrednosti.

Podaci, koji se u Kanadi vode veoma preci-

i strukturi prispelih imigranata, a zatim se usvaja program za narednu godinu. U Kanadu je za samo jednu deceniju stiglo oko 2.000.000 stranaca iz celog sveta. Od početka kri ze na proslorima bivše Jugoslavije, samo u provinciji Ontario i Toronto, kao najveći grad,“ stiglo je više od 300.000 Srba. Od tog broja samo I0 odsto su izbeglice. lako nigde ne slovi – kao zvanično, pri odobrenju za useljenje u Kanadu, zeleno svetlo dobijaju mladi, obrazo-.

_ Vani, neudati i neoženjeni ili bračni parovi sa malom decom. Uz obavezni lekarski pregled. i razgovor, potreban je i obavezni depozit za najmanje 5.000 dolara. Statistika kaže da 90

odsto imigranata srpskog etničkog porekla ima fakultetsku diplomu. Tako je, uz njihovu · · energiju najboljih godina i obrazovanje, u Kanadu ušlo ı oko 1.000.000 dolara. _ _

OLI ING

zno za svaku godinu i svaku etničku zajednicu, govore da su ovde stigli ljudi svih nacionalnosti sa prostora bivše Jugoslavije, ali najviše Srbi. Svi se ovde često susreću sa kursevima engleskog, na specijalizovanim predavanjima, u biroima... – Svima je teško kad se nađu u tuđoj sredini, ali je najteže Srbima, jer sebe ne vide kao uzročnike krize na Balkanu, a na sebi osećaju takve poglede. Krivima se, pogotovu, ne osećaju oni koji su stigli ovde, ali... I ovde su „Srbi u svim duginim bojama“, različitih ideoloških i političkih opredeljenja – kaže Angela. Cena uspeha

Maja i Dušan Vukosavić su došli pre šest godina. Oboje su Beograđani. Jednu kćerku su doveli, druga se rodila u Torontu.

– Početak je bio surov. Brzo shvatite da ste nezaštićeni, a došli ste iz zavičaja, gde ste po prirodi stvari ušuškani, gde su staze utabane, gde vam je porodica, pa uvek imate kome da okrenete telefon, a to je, sem ostalog, i rame za plakanje. Svesni smo geografske razdaljine i sama pomisao da vam treba mnogo sati do zavičaja jeste gorka. Očekujete podršku na koju ste navikli, a nje nema. Nikoga ne poznajete, nikoga nije briga za vas, ne možete nikome dete ni pet minuta ostaviti i taj oseća] samoće Je strašan – kaže Maja.

Prošli su sve faze prilagođavanja i sada odaju utisak da vladaju pravilima života i rada u Kanadi. Dušan je u početku radio poslove koji su daleko ispod njegovih sposobnosti i znanja. Sada je serviser kompjuterske mreže, a to je tražen i dobro plaćen posao.

– Način traženja posla je potpuno drukčiji nego što smo mi navikli u našim bivšim okolnostima. Ovde se podrazumeva da svoje sposobnosti treba predstavljati kao marketinške vrednosti. To nama nije bilo jasno, ali smo se navikli, jer to su zakoni tržišta.

Na pitanje šta naši ljudi rade kad stignu u Kanadu, gospodin Vukosavić kaže.

– Oni koji su došli sa znanjem iz tehničkih nauka, brzo nalaze posao. Svi drugi u početku prihvataju najprostije, gotovo primitivne i loše plaćene poslove, koji najčešće nemaju nikakve veze sa nekadašnjom profesijom. Kad dođete do saznanja da je besmisleno rintati za šest dolara na sat, bacate se na kurseve, kako biste se osposobili za posao koji je bar blizu onoga što

leva i tlesna

ste nekad radili. Takođe je uobičajeno volontiranje za sve došljake, pa ı za Kanađane. To je rad bez ikakve naknade, poznat kao „sticanje kanadskog iskustva“. Nikad nije kraći od tri meseca, a može se ponoviti više puta. Za to vreme porodica živi od državne pomoći, koja pokriva samo najosnovnije potrebe.

Na kursu za servisiranje kompjutera Dušan je proveo dugih i napornih sedam meseci – od sedam sati ujutro, do kasno uveče. Kurs takvog ranga se plaća, ali se može dobiti kredit, koji korisnik kasnije, kad se zaposli, vraća. Ispiti su svakog petka i samo onaj ko sve položi, dobija diplomu. Istina, škola je posrednik između polaznika i budućeg poslodavca.

– Počeo sam odmah po završetku kursa da radim, ali je to bilo plaćeno na sat, a nisam imao ni beneficije koje pripadaju zaposlenima. Otišao sam gazdi ı rekao da ću tražiti novi posao, on je to razumeo, obećao mi podršku ı tako sam dobio ovaj posao u državnoj firmi. Moglo bi se reći da sad dobro zarađujem (više od 50.000 dolara godišnje), ali od toga Živi četvoročlana porodica, a porezi ı otplate kredita po pravilu platu prepolove.

[Hd kngilita Hp kngtlita

Kad je prošao sve faze prilagođavanja kanadskom modelu života i rada, gospodin Vukosavić kaže: „Najgore je doći bez plana i računati na sreću. Ja nisam imao taj plan i zato sam platio svoje iskustvo. Ovde se ceni čovek koji tačno zna šta hoće, šta će biti kroz pet godina, koliko će imati para, i ako ima plan i ako se drži svih odrednica tog plana, on će to i ostvariti.“

-– U novembru sam dobio veliko povećanje plate od 7.000 dolara godišnje, ali od toga je nama u kuću stiglo samo 40 dolara mesečno. Naravno, sada imam pravo na veće kredile, mogućnost da se služim karticama sa većim iznosom, ali to samo znači veća zaduženja koja treba otplatiti. Standard se bitno povećava tek kad u kuću stigne i druga plata.

Ljudi, ipak, stižu svakodnevno iz svih krajeva sveta, da tu ostanu. Za one koji su sve izgubili u ratu, to je jedina mogućnost. Za druge je šansa i izazov, pogotovu ako su u svojoj zemlji bez perspektive ili proglašeni nepodobnim. Većina nije nijednom posetila zavičaj, sve čekajući neka bolja vremena. Dragana Vlahović

ema najnovijeg Mosta Radija {+5tomm Evropa bila je – da li

može doći do raspada sadašnje vladajuće koalicije u Hrvatskoj. Naime, u poslednje vreme postaje jasno da se Dražen Budiša i njegova Hrvatska socijalno liberalna stranka sve više pomeraju prema desnici u nameri da pridobiju birače raspadaJućeg HDZ-a. Budiša i njegova stranka imaju blagonaklon odnos prema sve Žešćim protestima udruženja ratnika iz poslednjeg rata kojima nova vlast želi da smanji preterane privilegije, vrlo su uzdržani kad je reč o saradnji sa Haškim sudom, a potpredsednik Sabora, funkcioner Budišine stranke, nedavno je u najboljoj tudmanovskoj tradiciji izjavio da se klica sadašnje hrvatske države začela u Blajburgu. U isto vreme Račanova vlada suočava se sa sve većim nezadovoljstvom u društvu zbog teške socijalne situacije, pa raste bojazan da bi uskoro moglo doći do socijalnih nemira koje bi predvodila radikalna desnica. O svim ovim temama bilo je reči u Mostu, a sagovornici su bili dva ugledna zagrebačka politička analitičara – Žarko Puhovski, profesor Filozofskog. fakuleta i Branko Caratan, profesor Fakuleta političkih znanosti.

Omer Karabeg: Sadašnja vlast u Hrvatskoj nema snažnu opoziciju, ali kao da postoji opozicija unutar

vladajuće koalicije. Naime, čini se da je Dražen Budiša za sebe izabrao veoma lagodnu ulogu kritičara nove vlasti. On kritikuje svaki potez Račanove vlade koji mu se ne sviđa ili se ne uklapa u njegovu strategiju osvajanja birača, kao da u toj vladi ne sede njegovi ministri. Mislite li da Budiša već sada vuče poteze imajući u vidu naredne izbore?

Zarko Puhovski: Gospodin Budiša Je veliki gubitnik, zapravo više guDitnik nego veliki, i on se sada ponaša u metodičkom, ne u ideologijskom smislu, slično Hajderu u Austriji. I Hajder se povukao iz vlade, a svoje ministre je ostavio u vladi. To se dogodilo i Budiši, doduše, ne zato što se povukao, nego zato što nije izborio nikakvu državnu funkciju. On je objektivno u poziciji da bude odmaknut, da ne mora, kao njegovi ministri, govoriti sa dnevno političkog stajališta. I to dovodi do nesporazuma unutar vlade, više do napetosti nego do nesporazuma, ali to za sada, sudeći po nedavnim lokalnim izborima, Budiši i njegovoj stranci ne donosi nekakve naročite rezultate. Međutim, on je, po mom sudu, ispravno shvatio ključni problem Hrvatske i da mi imamo vladu koja je objektivno liberalnija i lijevija od društva, a hrvatsko društvo je takvu vladu prihvatilo da bi se riješilo HDZ-a. Isto ta-

ZARKO PUHOVSKI: Budiša je ispravno shvatio ključni problem Hrvatske: da mi imamo vladu koja je objektivno liberalnija i lijevija od društva, a hrvatsko društvo je takvu vladu prihvatilo da bi se riješilo HDZ-a. Isto tako HDZ je godinama bio desniji od društva, a društvo ga je prihvatilo jer se htjelo riješiti prijašnje vlasti komunista. I to je, po mom sudu, razlog što se Budišina stranka posljednjih tjedana očito okreće na desno ne bi li tu nešto uhvatila. BRANKO CARATAN: Ovu sadašnju vladu svi percipiraju kao vladu Ivice Račana i u mnogo čemu je identificiraju sa SDP-om. Tako da ove druge stranke u vladi, bez obzira na koalicijski dogovor, imaju puno lagodniju poziciju. One mogu igrati dvostruku ulogu – biti u vladi i smatrati da mogu upućivati kritike toj vladi

ko HDZ je godinama bio desniji od društva, a društvo ga je prihvatilo jer se htjelo riješiti prijašnje vlasti komunista. I to je, po mom sudu, razlog što se Budišina stranka posljednjih tjedana očito okreće na desno ne bi li tu nešto uhvatila.

Branko Caratan: Ovu sadašnju vladu svi percipiraju kao vladu Ivice Račana i u mnogo čemu je identificiraju sa SDP-om. Tako da ove druge stranke u vladi, bez obzira na koalicijski dogovor, imaju puno lagodniju poziciju. One mogu igrati dvostruku ulogu – biti u vladi ı smatrati da mogu upućivati kritike toj vladi. Ali ja mislim da to za sada nije nešto što bi bilo previše dramatično. Činjenica je da se, sa raspadom HDZ, desna strana političkog spektra u Hrvatskoj raspala i tu sigurno postoji prostor da se ubace druge stranke, samo ne znam da li se jedna stran-

ka, koja uz to u svom imenu ima i riječ „socijalna“, baš tako lako može prebacivati sa centrističke pozicije na desnu stranu. To je manevar u kome se mogu izgubiti birači koji glasaju za centrističku opciju. Ta operacija je rizična._

Omer Karabeg: Cini se da je Budišin glavni cilj da pokupi birače raspadajućeg HDZ-a. Otuda, recimo, njegov blagonakloni stav prema protestima učesnika poslednjeg rata, čak i kada oni otvoreno prete novoj vlasti, iskazivanje pijeteta prema Gojku Sušku, optužbe da su za sve sadašnje teškoće krive takozvane leve snage.

Zarko Puhovski: Budiša bi se mogao naći u situaciji da dobije jedan dio birača sa desne strane spektra, ali isto tako da izgubi u sredini, jer u ovom trenutku u centru naglo Jača HNS, a ı druge će se stranke iz

~

vladajuće koalicije, pa i SDP, iako se ta stranka već dosta odmaknula od ljevice, na nek i način pomalo pomicati prema sredini. Drugo, Budišina Hrvatska socijalno liberalna stranka Je, po mom sudu, već otišla više u desno od, recimo, Demokratskog centra Mate GCranića, i sada se nalazi dosta desnije od središta hrvatske političke scene, ali će trebati neko vrijeme da se ta njena pozicija percipira. Pitanje je hoće li Budiša moći svoje ministre, koji unutar vlade funkcioniraju na drugi način, navesti da ga u tom pogledu slijede. Doduše, njegovi ministri, i ministar obrane i ministar znanosti, sa izuzetkom potpredsjednika vlade Gorana Granića, jasno su dali do znanja da žele računati na HDZ-ove ljude i da ne žele bitno promijeniti stvari i to će Budiša sigurno koristiti da bi se još malo više primaknuo desnici.